Vojniče, nemoj me ubiti – tek mi je pet godina …

Obećao sam sebi da ću po prestanku rata, kad se pruži prilika, obići dijelove Bosne koje ranije nisam imao prilike bolje upoznati. Prije svih Cersku, Žepu i Srebrenicu, tri sramne mrlje na obrazu i duši  srpskih građana i cjelokupne međunarodne zajednice na čelu sa Savjetom bezbjednosti UN-a. Kad god sam planirao krenuti, iskrsnulo bi nešto drugo tako da dočekah da prođe cijelih 10 godina. I onda ipak, konačno, krenuh u društvu 50-tak Bošnjaka Zagreba na dženazu 610 masakriranih šehida Srebrenice. Nakon sat vremena, većina suputnika je utonula u san. Pogledao sam kroz prozor autobusa  i ugledao lice krvnika iz Srebrenice, Ratka Mladića?! Trznuo sam se i instiktivno povukao na drugo sjedalo. Redala su se već znana lica iz dokumentarnih materijala i novinskih članaka. Koljač do koljača. Smiješeći se, odnekle banu i zapovjednik UNPROFOR-a general Jean Bertrand Janvier tupeći nešto na meni nepoznatom francuskom. Mahnuo  sam,dobro udarivši po staklu, i mrske face nestadoše.

Noć.. Poneka zvijezda tamo negdje skroz visoko. Tišina. Sjetih se priče jedne Bošnjakinje iz Cerske koja je u svom mučitelju prepoznala četnika Dragu Gajića koji se hvalio “da će oni iskorijeniti muško uho u Cerskoj”. Prepoznala je i učitelja iz Cerske, a rodom iz Milića, koji se također ” proslavio ” zločinom nad Bošnjacima. A da je ostala neokupirana, slobodna u svoj svojoj ljepoti malenih bosanskih čaršija, Cerska je mogla biti spas za stotine Bošnjaka koji su nekim čudom uspjeli izbjeći kamu koljača iz Drinskog korpusa i lokalnih četničkih brigada, Bošnjaka koji su se ni sami ne znajući kako probijali kroz planinske vrleti ka Slobodi. Mnogi ostadoše na tom putu spasa, onako usput, želeći se odmoriti, sretni što izbjegoše trenutak kada nož zapara po vratu i prodre u dubinu do grkljana i dalje. Bila je to ljepša i ljudima prihvatljivija i draža smrt. Smrt ispunjena spoznajom o uspjelom bijegu i snovima o  bezbrižnom i sitom životu na Slobodi. Gladni su i žedni umirali Srebreničani, ali sa osmijehom na licima. Nalazili su ih tako zanesene prijatelji i rođaci koji krenuše da ih traže i da im pomognu. Za vjerovati je da i dan danas na tom putu i raznim putićima ima još sretnih Srebreničana koji čekaju da ih neko probudi i prenese njihove mrtve kosti u smiraj doline u Potočarima. Da im prouči Fatihu i da njihovi najbliži znaju gdje su, da ih ponekad posjete, pa makar i na godišnjicu genocida. Na Bošnjacima je, kao i na svim dobrim i čestitim, da pamte i mole se za duše šehida koji se smiriše u Potočarima, da se mole i istrajavaju na putu i svim mostovima koji vode ka miru među ljudima. Miru i razumijevanju, životu bez rata, humanih preseljenja i genocida. 

Prošetao sam po usnulom autobusu nastojeći pogledom prodrijeti kroz mrklu noć i skontati dokle smo stigli. Želio sam malo sa nekim popričati, potražiti malo mira, ali …Budna je bila stara hadžinica i Aziz ef. čiji je pogled odlutao negdje daleko. Aziz se vraćao kući, u svoju Srebrenicu i u Potočarima je trebao sahraniti zeta i tetka. Sura iz časnog Kur¨ana su lagano milila preko njegovih usana i ne želeći ga ometati  sjedoh na stepenice koje su vodile na zadnje vrata autobusa. Milina. Naslonih se leđima na  vrata WC-a i ispružih lijevu nogu na koju ću položiti ruku koja je bila u gipsu. Lijevu. Pomalo me boljela jer sam se slabo pridržavao uputa liječnika i činilo mi se da će joj ovaj položaj  činiti dobro.

Kraj mene sjede i Emir želeći da nastavimo započeti razgovor o Srebrenici u Zagrebu. Gledam ga ali nikako da ga skroz vidim, da mu malo i u dušu dokučim. Na brzinu sam pokušao skontati kako je izgledao sa 17 godina kada je iz Bratunca banuo u praznu Srebrenicu. Avetinjski pust grad. Pustinju u čijim se oazama bilo sklonilo stotinjak ljudi punih straha od napada agresora i dojučerašnjih komšija. Vremenom je rastao broj stanovnika koji su se smještali kako je god ko znao i umio osjećajući se slobodnijim i sigurnijim u masi. Vrlo brzo je grad postao pretijesan za sve prognane i izbjegle, što je bio sastavni dio četničke taktike koji su željeli izgladnjeti, a potom miniranjem vodovoda i ižednjeti stanovništvo. Udarili su na obraz i dostojanstvo, želeći prvo žrtvu poniziti i onda na samom kraju i pobiti sve živo. Mladić koji, kao brzinski general i zapovjednik srpske vojske, nije dobio niti jednu bitku, a kamo li rat, želio je igrati  samo protiv pijuna i onda ih nadmoćno dobiti. Dakako, na sat. I onda ih potovariti u kamione i zatrpati u već pripremljene rupe, pa onda iskopati i prenijeti nekim drugim kamionima u neke druge rupetine, usput komadajući mrtva tijela, i na kraju ih raznijeti još dalje i dalje pokušavajući sakriti trag i od samog sebe. Kao da se tu radi o polaganju mina po planu i paljenju plana da sutra niko više ne zna gdje su mine sve položene. A on će sa svojom žgadijom otići na sigurno i ostaviti pijunima da se bore sa uzavrelim gelerima i pokušaju spasiti i sebe i svoju djecu i svoju stoku. Čudno. Pogledao sam Emira koji me podsjetio da je glad vjerojatno nešto najgore u ljudima, ono što tjera ljude da čine kojekakve gluposti, ono što budi i one najskrovitije i najzaspalije instinkte u borbi za preživljavanjem. Prisjetih se i njega upoznah sa blokadom OG 7 JUG, područja na Dobojsko-Tešanjskom kraju koje su zajedničkim snagama godinu dana blokirali 101.XP HVO Žepačka brigada i srbočetnički agresor nastojeći istim receptom slomiti otpor branilaca, ali istovremeno pokušavajući i dio katoličkog življa nagovoriti na humano preseljenje sa područja Usore na područje Gornjih i Donjih Malovana. Kao da bi neko steonu kravu mijenjao za starog i iznemoglog jarca?! Dabome da im plan nije uspio tako da su se Stanković i Lozančić našli na koljenima nakon proboja blokade iz pravca Zenice. Emir me šapatom upita kako je bilo sa solju, jer u Srebrenicu je nisu dostavljali niti u humanitarnoj pomoći koja je ionako rijetko stizala. Slično je bilo i u OG 7JUG iako su aktivisti Zavičajnog kluba Doboj u Zagrebu bili dogovorili “Operaciju padobran” kojom su avioni pretežito noću bacali tone razne hrane, ali je problem bio u nekoordiniranom  prikupljanju?! Da je bilo više pameti i manje sebičnosti, bilo bi manje gladnih i manje seoskih trgovina koje su nicale preko noći. Naravno, i bacilo bi se puno manje brašna i koječega drugog u malenu Tešanjku ili se zakopalo u zemlju jer je svemu istekao rok upotrebe, a konvoji su nakon probijanja blokade dovukli frišku humanitaru. Složili smo se da je situacija bila vrlo slična. Međutim, mi smo deblokirali zonu, a njih u Srebrenici su okupirale međunarodne plave snage koje su ih na kraju predale u ruke koljača Mladića i njegovih pomahnitalih zločinaca, samo da bi izvukli svoje guzice. Čak su i mene i mog prijatelja Hasana Nuhanovića skoro povalili koljačima pod nož da nije bilo brze intervencije Kennetha Bisera, koji je kao naš šef intervenirao i mi smo ostali živi, a mrtvi. Jadni Nizozemci, sa još jadnijim i bjednijim zapovjednikom, kojima smo dan ranije istovarali banane koje su stigle za njihovu prehranu i koje su oni zajedno  sa ostalim zalihama predali kao milodar četnicima da im se dodvore, predali su Hasanovog brata koji je imao samo 18 godina Mladiću?! Zato što su morali pustiti nas dvojicu, iako smo po konvenciji UN-a imali pravo sa sobom povesti članove svojih obitelji. Nepoštovanje konvencije od strane Nizozemskog zapovjednika Karemansa odvelo je mog starog djeda i nenu, te Hasanovog brata ravno pod nož. Teško je to zaboraviti i halaliti! Dok je Emir još nešto šapatom govorio, sagnuo sam glavu i ne želeći da on vidi zavojem lagano obrisao suze koje nisam mogao zadržati.

Prošlo je par minuta dok se nisam odvažio podići glavu, ali Emir Suljagić više nije sjedio pored mene. A tek smo se bili razgovorili, dokučili bolna sjećanja i na trenutak se vratili u vrijeme koje pokušavamo obojica što prije istisnuti iz sebe prenoseći ga generacijama koje dolaze i nastojeći bar malo oprostiti. Iako je pitanje oprosta, praštanja i daljnjeg suživota još negdje u zraku dok se koljači krvavih ruku šeću slobodno po Srebrenici, Prijedoru,…Ipak, zločin u Srebrenici je monstruozan zločin, ali i sramotan i kolektivan neuspjeh međunarodne zajednice koja je iznevjerila sve žrtve najgoreg zločina nakon 2.svjetskog rata. Upitno je da li sjećanje na klanja u Srebrenici progoni vojnike UN-a kojima su bili povjereni na čuvanje? Da li se meritorni iz međunarodne zajednice, jedna generacija europskih lidera na čelu sa glavešinama preko Bare, bar katkad sjete svojih sramnih odluka? Da li se uopće sjećaju gdje je  Srebrenica i da li nose bar mali ožiljak poniznosti i srama zbog nesposobnosti da spriječe taj monstruozni i neopisivi zločin? Mogu svoje pogreške i sklonosti nekoj od zaraćenih strana gurati pod tepih, ali da li mogu i smiju brisati prošlost? Smiju li zaboraviti Srebrenicu u kojoj je zločin totalno kulminirao? Odakle im pravo da traže i zahtijevaju pomirenje i suživot naroda, a da istovremeno nedovoljno rade na provođenju pravde i uspostavi pravne i pravedne države? Zar nije moralni imperativ dovesti sve zločince, bez obzira iz kojeg naroda da jesu, pred lice pravde, da im se sudi za njihova nedjela i njihove zločine. General Radislav Krstić je za “pomaganje i poticanje genocida” osuđen na bijednu kaznu?! Volio bih znati koliko bi stotina godina taj isti general dobio za iste zločine od Vrhovnog američkog suda. Istovremeno, za zločine počinjene tijekom ratova na području ex Juge procesuirane su samo 162 osobe i interesantan će  i bijedan biti ukupan skor godina kojima će biti kažnjeni. Srebrenicom slobodno šeće, radi po državnim i općinskim službama isto toliko dojučerašnjih koljača, a Mladića proganjaju samo duhovi iskasapljenih srebreničana, dok međunarodna nastoji dogovoriti nekakav dil sa istom mizerijom, Jer, ko zna što on sve zna i koga bi sve mogao povući sa sobom. Bilo kako bilo. Krajnje je vrijeme da međunarodna, ako ne i sami Srbi, sve naredbodavce i sve koljače, dakle direktne egzekutore sprovedu u Haag. Ili je to misija bez pokrića?

Tužno sam pogledao zavoj na ruci i počešao se kemijskom odlučan da po povratku u Zagreb skinem gips i dozvolim koži na ruci da slobodno diše. Pokušao sam prodrijeti pogledom kroz mrklu noć, ali nije išlo. Protegao sam noge, obišao sve putnike zadržavši se sa Ibrom u kratkom razgovoru o slanju djece branitelja na more tijekom jula i avgusta  i  nadgledavši staru dobru hadžincu koja je konačno malo zaspala. Vratio sam se sebi i kopanju po nedavnoj prošlosti koja je mnoge zavila u crno. Da li su sudionici ” Marša smrti – puta slobode, Srebrenica 1995.-2005. ” koji su krenuli sa Crnog vrha kod Zvornika prema Potočarima, gdje će se danas održati središnja komemoracija imali kakvih problema i da li će sretno stići na odredište? Zaklinjem se sam sebi da ću do godine biti jedan od učesnika. Možda bude još neko od članova naše Udruge, ko zna? Možda i sama tužiteljica Carla Del Ponte poželi sudjelovati ili neko od  bivših čuvara mrtvih Srebreničana? Bakica, kako je popularno zovemo, danas neće doći jer se ne može suočiti sa žrtvama kada su Karadžić i Mladić 10 godina na slobodi, a sramotno je i nedopustivo da dvojica najodgovornijih za srebrenički genocid još nisu izvedena pred lice pravde. Kako reče Holly Cartner,direktorica Human Rights Watcha za Europu i Srednju Aziju:” Sloboda Karadžića i Mladića desetljeće nakon Srebrenice je duboki moralni poraz za NATO i međunarodnu zajednicu.” A prisjećati se sramotne razmjene 14 nizozemskih vojnika za 8347 srebreničana je i tužno i sramotno. Za sve Bošnjake i cijelu Europu. Isto, ili još i gore, vrijedi za cijeli svijet, sve bjelosvjetske moćnike koji su sa odobravanjem gledali i putem tv prijenosa tri mjeseca pratili klanja i ubijanja 800 hiljada članova jednog plemena, stanovnika Ruande, od strane drugog plemena sa odobrenjem i blagonaklonošću vlade i vladinih službenika??!

Emir Suljagić opet sjede kraj mene. Tiho i bez riječi. Šutimo obojica, a šuti i Srebrenica. Autobus lagano prelazi most na Savi. Znam to po priči carinika i policajca koji je tražio da podignemo u zrak osobne ili pasoše. Emir i ja smo i dalje nepomično sjedili čekajući da uđemo u Bosnu. Doći će i predsjednik Haškog tribunala Theodor Meron koji je prije neki dan iz zatvora, na prijevremenu slobodu, pustio Stevana Todorovića – Monstruma iz Bosanskog  Šamca koji je nadimak dobio nakon svega što je radio ljudima po logorima?! Samo zato što se primjerno ponašao u zatvoru, Meron mu je bijednu desetgodišnju kaznu smanjio za tri godine.Da, doći će i Boris Tadić i Svetozar Marović iz Srbije, Alfred Moisiu predsjednik Albanije, Stjepan Mesić hrvatski predsjednik, Pierre-Richard Prosper izaslanik SAD za ratne zločine i ministri vanjskih poslova Turske, Britanije, Nizozemske, Francuske, Švedske, Makedonije, Bugarske i ko sve ne, rekoh  samo da nešto kažem iznenađen drhtavošću i dubinom Emirovog glasa. Kao da je govorio iz groba. Groba jednog od zaklanih Srebreničana. Prisjetih se njegovih razglednica iz groba i ponovo mi se suze skotrljaše niz neispavano lice. Tamo ti nema nekog života, a ovi što se dolaze slikati nisu ništa poduzeli da grad oživi, da se bar dio preživjelih vrati. Da im ponude posao i mir. Život. Ne boje se srebreničani, ali žele opstati na očevini, na što i imaju pravo. Neka bjelosvjetski velikani malo zavuku ruke u džepove i otvore stara radna mjesta. Svi su naši prije rata radili i bili smo vlasnici 79% zemlje, a sad doživjesmo da nam nevjernici naprave crkvicu na našoj, Bošnjačkoj zemlji, a međunarodna nema volje niti snage da naredi njeno rušenje. Izgradiše nekakvo svoje spomen obilježje poginulim srpskim civilima 200 m od hale u kojoj je i muha bila ubijena. Pričaju o nekakvoj cifri, lamentiraju, a Nasera terete za 7 ubojstava.

Plasiraju priče da smo se mi sami ubijali i da smo ubijani, nenaoružani, u oružanom sukobu?! Mi koji smo živjeli i preživjeli Srebrenicu poznajemo  samo pucanje u leđa zavezanim ljudima ili strijeljanja muškaraca od 12 do 77 godina. Zuhdiju Turnadžića su dvojica zaklali u kukuruzima, pa Hamida, Šabana, Begu Ibrahimovića i Rahmana Baltića. Čak je i dozapovjednik Zvorničke brigade Dragan Obrenović svjedočio u Haagu priznavši genocid u Srebrenici i svoje učešće u njemu.Potvrdio je izjave preživjelih svjedoka da su Srebreničani dovoženi u Zvornik iz Bratunca i da su potom morali biti pobijeni. Po izjavi Obrenovića, poručnik Drago Nikolić ga informirao o naredbi Mladića preko potpukovnika Popovića koji je tražio da se “Muslimane pobije u Zvorniku i da nema govora da idu u Batković jer Međunarodni crveni križ zna za Batkoviće”. Istovremeno ga oficir Dragan Jokić upozorio na problem ukopavanja strijeljanih. Razgovarao je i  sa generalom Krstićem i zapovjednikom Zvorničke brigade Vinkom Pandurevićem koji je u međuvremenu došao. Svjedočenje Obrenovića potvrdio je i zapovjednik Bratunačke brigade Momir Nikolić koji je priznao i svoje direktno učešće u zločinu jer je predložio višim oficirima Beari, Kosoriću i Popoviću da zarobljenike koji su držani u Bratuncu pobiju u krugu državnog poduzeća “Ciglana” i u rudniku “Sase” u Sasama. Imali su problema sa rovokopačima i kamionima, gorivom. Jedino sa čim nije bilo problema i čega je bilo uvijek dovoljno je krvoločnost, završi Emir svoje tiho sjećanje.

Krišom sam pogledao Emira koji mi se nekako, kako se dan budio, sve nejasnije vidio dodavši da iza masovnog ubijanja ljudi druge nacije obično stoje viši interesi naroda zbog kojih neke individue ubijaju..

Krivica je na onima koji su pravili planove, tražili podršku naroda i nakon što su je dobili, odlučili da izvrše masovne zločine. Iznad zapovjedne odgovornosti stoji odgovornost države kao kolektiva jednog naroda. Tako bi trebalo biti, iako osobno mislim da i svaki čovjek treba da odgovara za zločin koji je počinio. Dakle, bez odgovornosti svakog građanina teško da možemo dalje, jer tamo gdje smo svi krivi, niko nije kriv! Svaki građanin i svaka građanka trebaju biti svjesni svoje odgovornosti i moraju osjećati posebnu odgovornost za vezu volje da žive zajedno sa drugima. Krivica je pojedinačna, a odgovornost može biti i pojedinačna i kolektivna, jer je kolektiv onaj u čije ime je nešto učinjeno. Milošević i njegov nacizam su uništili sve naše snove o normalnom životu nakon Tita, ali …. Razdanilo se i bio sam opet sam. Malo mi se drijemalo, ali pomisao na UN i imunitet koji uživaju u međunarodnim misijama, a da zapravo  ništa čestito ne urade dovela me do razmišljanja da plavci zapravo ne trebaju niti postojati. Zar ih u Ruandi nije bilo 2500, da bi nakon masakra nad 800 hiljada građana kontingent bio smanjen na 200. Isto se desilo u Bosni gdje nisu puno toga napravili, jer kao nisu imali mandat, da bi sve kulminiralo predajom dželatu u ruke 25 000 Srebreničana i izbjeglih iz drugih okolnih mjesta, i masakriranjem 8347 nevinih osoba. Na žalost cifra nije konačna jer svi još nisu niti pronađeni niti su pronađeni identificirani.

Srebrenik. Autobus je odjednom oživio. Ibro je pitao Tajiba gdje sam ja, a kada je dobio negativan odgovor obratio se Azizu koji je mislio da se šali jer sam se pridigao iza njegovih leđa i brzo sjeo na svoje mjesto. Izašli smo vani i požurili u pravcu ulaznih vrata hotela.Čekala su nas otvorena, a trojica spretnih i nasmiješenih momaka su vrlo brzo pred umorne putnika servirali tople kafe i čajeve. Milina. Uživao sam dok mi je draga tečnost lagano klizila niz grlo potpuno se predajući užitku. Naravno, muštika i prva ovodnevna cigara. Kompletan užitak. Ljudi oko mene su nešto govorili, smiješili se, a ja sam bi u svom filmu.Jedino mi nije bilo jasno gdje se izgubio Emir. Valjda će doći dok ne krenemo. Tako sam ga želio još čuti i po neku promuhaberit sa tim mladićem koji je toliko propatio i na kraju ostao sam na svijetu! Tužno i što je najgore, istinito.

Vrlo brzo autobus je prošao petlju pred Tuzlom odakle su nam nekako turobno i lijeno mahali visoki dimnjaci i spremišta sodare i drugih tvornica. Nije više bilo amera i njihovog velikog naselja okruženog bodljikavom žicom i načičkanog  bunkerima sa trocjevcima.. Nisu mi nimalo nedostajali. Puno toga možemo i moramo sami riješiti bez međunarodnih kojima paše da beru dobre plate i da lagodno žive. Danas, vjerojatno mnogi žale za tim životom i dobrom bosancima koji su ih dvorili i pazili na svakom koraku. Živinice i skretanje za Donje Dubrave. Ljudi su uz cestu užurbano hodali zabavljeni svako svojim poslom. Jedna starija nena je sjedila na nekoj štokrli i mudro nas promatrala kroz gusti dim cigarete. Začudo, u jednoj ruci je držala fildžan sa kafom koji je dok smo prolazili mirno prinijela ustima i srknula. Pogledi nam se sretoše. Bože, kako liči na moju rahmetli Safiju, moju majku koje ostadoh željan. Okrenuo sam se gledajući  je i želeći što bolje zapamtiti to staro i izborano lice prekriveno sijedom kosom koja se probijala ispod šarene marame. Putnici u autobusu su veselo komentirali život uz cestu sjećajući se svog nekadašnjeg odrastanja u Bosni. Vozači autobusa su često postavljali pitanja jer su slabo poznavali kulturu i običaje naroda koji žive na ovim prostorima. Aziz ef. je spremno odgovarao, kao pravi domaćin. Križanje sa cestom koja dolazi iz Tuzle. Čekamo. Cesta je puna vozila koja su grabila put Srebrenice. Nastavljamo dalje diveći se ljepoti koja nas okružuje. Zaboravili smo, po svemu sudeći češće dolaziti u rodne krajeve, obići ih da pamtimo. Ne zamjera to nama naša Bosna, ali mi sami moramo više misliti na sve ono što volimo, a čemu sve rjeđe dolazimo. Policija. Ljubazno nas usmjeriše na lagani obilazak i par autobusa koji su već čekali. Dobismo i službenu kartu koju vozači staviše na šajbu, da se zna da smo gosti. Pod plavim  svjetlima nastavismo dalje. Nakon pet-šest km stiže nas neka delegacija tako da smo morali stati. Krećemo, ali svako malo stajemo. Gužva, Puno je delegacija. Nagovaramo vozača da se uklopi u jednu od delegacija da bi stigli u Potočare na vrijeme. Sreća da ga nije trebalo dugo nagovarati. Vrlo brzo smo postali sastavni dio Mesićeve pratnje, pa zatim neke druge delegacije, pa treće i …Stigosmo u Zvornik. Drina, mutna i tužna, raširila je svoje ruke i nježno prigrlila sve svoje goste. Sa druge strane, iz Malog Zvornika, mahala nam je malena džamica.  Nekako prkosna, iako dosta ostarjela, mamila je svom svojom ljepotom i postojanošću. Foto aparati u rukama putnika su sijevali. Bože, šta je sve ona, onako mala ali onako stamena morala izdržati tokom agresije na Bosnu? Kakva li je sve poniženja i boli morao trpjeti njen efendija? A, izdržali su oboje. Grabimo dalje jer do Potočara ima podosta. Vozimo se uglavnom po lijevoj strani ceste.

Crkva. Mala i nedovršena?! Pravoslavna crkva odjednom se ukaza na bočnim staklima autobusa. Vozač je stao. Iznenađen ili zbog prometa? Opet slikanja. Napravljena je na zemlji jedne nene Bošnjakinje kojoj su pobili cijelu familiju, prozbori Ekrem Bečirović, rođeni Srebreničanin. Međunarodna treba da je sruši, ali odugovlači, a nena neće da proda zemlju. Neka i neće, nikada tu nije bilo crkve, a ni pravoslavaca da je posjećuju. Aferim neno! Bratunac i nezavršeno spomen obilježje “pobijenim pravoslavcima”?! Samo 200 m dalje hala na desnoj strani ceste iz koje niko živ izašao nije. A oni, tamo neki, grade nekakvo spomen obilježje nepostojećim žrtvama. Sramota. Još jedna u nizu sramota međunarodne. Ali dokle ?

Potočari. I masa naroda. Ogroman broj autobusa koji su se gurkali, ali mirno i tiho, tražeći svoje mjesto. Policajci nas uvedoše u jedan krug, po blatu i travi, da se parkiramo. Nisu spremni za prihvat ovolikog broja vozila i naroda. Do godine će biti bolje. Dok je vozač lagano parkirao, nijemo smo promatrali rupe u zemlji. Njih 610 je čekalo da primi svaka svoga šehida. Na brzinu dižem ruke i učim. Sve što znam, onako bez reda. Zaslužili su i više.Prekida me Ibro i zove da izađem jer vozač hoće da zaključa autobus. Sjeo sam i nijemo sa suzom u oku gledao zavoj na ruci. Koliko je samo krvoločnosti i mržnje trebalo da se pobije 610 osoba? A tek 8347, i svi oni drugi neidentificirani čije kosti leže u Visokom i svi drugi koje tek treba iskopati. A pronađena je još jedna grobnica sa par stotina izmasakriranih civila Srebrenice. Na novi Ibrin poziv ustajem i lagano izlazim. Odlazimo put Memorijalnog centra gdje ćemo svi zajedno  za sat vremena klanjati dženazu za šehide koje ćemo potom sahraniti. Dakle, došli smo na mjesto na kom je javno, uz prisustvo tv kamera i prisustvo UN-vojnika, izvršen genocid nad Bošnjacima. Jedna od mnogih destinacija genocida širom Bosne. Ali, nigdje kao ovdje, nije očiglednija odgovornost međunarodne zajednice i Savjeta sigurnosti. Civilnih i vojnih dužnosnika UN-a. Iako su još 1993. proglasili Srebrenicu  “zaštićenom zonom”, Savjet sigurnosti i njegove vođe nisu ama baš ništa učinili protiv specijalnog rata koji je do jula 1995. vodio srbočetnički agresor i koji je na kraju kulminirao fašistoidnim genocidnim pokoljem Bošnjaka Srebrenice i hiljada bošnjačkih izbjeglica iz drugih krajeva Podrinja. Tu, u ovom malenom kutku Bosne, srpski fašisti su, ne obazirući se na bespomoćne krike nemoćne djece, staraca, žena, civilnog stanovništva Podrinja, pogazili Rezoluciju UN-a  i izvršili sramni javni pokolj nedužnih i  golorukih Bošnjaka. Čak su se divili svojim zvjerstvima snimljenim na video kazete koje su iznajmljivali širom Srbije i tzv.Srpske. Morao sam ponovo, samo za trenutak, sjesti i skupiti snagu za dalje. A dalje je bilo još bolnije i bolnije.

Mirna i odlučna lica oko mene. Čudno. Mislio sam da će svako plakati, da će biti problem sa rijekom suza, a ono miran i rekao bih spokojan žamor među ljudima. Dostojanstveno su došli sahraniti svoje šehide. Znali su na što dolaze i željeli su da taj kraj krajeva bude potpuno dostojanstven. Ili smo se jednostavno navikli na umiranje i smrt ? Ja sam je bio sit do grla i znao sam pomisliti da se negdje duboko u meni izgubila bol za rahmetlijama. Još od smrti dr.Hadžije sa kojim sam rastao i na kraju od smrti legendarnog Guldžija kome se na likovnoj izložbi, u vremenu poraća, tamo u Tešnju, pomjerio geler u glavi koji je mirovao još od kraja 1993. Ostao je Mehmed da podsjeća na njega, kao dva Hadžijina jetima koja zajedno nisu imala 8 godina kada ga usred bolnice, dok je operirao ranjenika ubi  drogeraš koga je on nastojao izvući iz mraka droge. Dakle, u ovoj dolini su se ljudi navikli i oguglali na smrt. Bol oko mene se lagano talasala. Bože Dragi i Jedini, nigdje do ovdje danas ne vidjeh, ne sretoh   toliku količinu bola. Ali, nekako ponositu, uspravnu i dostojanstvenu. Prvi put sam se danas sreo sa Potočarima, ali ne i zadnji, naglasih da me Ibro, Tajib i Remzija dobro čuju. Dobro, doći ćemo zajedno ponovo, ali ne na godišnjicu kada je ovolika gužva, nekako osorno odbrusi Remzija, koji je vjerojatno bio uzdrman sa boli i dostojanstvom koje ga je okruživalo. Da, morali bi obići i mezarje u Bratuncu koje su četnici još početkom 1992. sravnili sa zemljom, pa džamiju u Vlasenici koja je srušena još 21.08.1992. godine, pa Glogovu koju su komšije iz Kravice popalili početkom 1992., pa Žepu i Cersku, pa sa nekim domaćim popričati o nedostatku soli tokom rata u Srebrenici pogotovo kad se uzme u obzir da je voda nisko jodizirana i da izaziva gušavost, ma obići cijeli srebrenički džehenem, podviknem postavljajući se na čelo četvorke. Prolazimo kroz vrata za otkrivanje metala. Od sestara koje dijele marame za sve žene koje su danas došle u Potočare, uzimam jednu za uspomenu. Moja Mubera će u jednom ćošku izvesti današnji datum. Prolazimo mokrim stazama od jutrošnjeg pljuska ne obazirući se na blato. Plijenila je želja i nastojanje svakoga da sve prođe u najboljem redu i što dostojanstvenije. Voda. Morali smo doći do vode i uzeti abdest jer se bližilo vrijeme dženaze. Jedan po jedan, mijenjali su se ljudi na česmama i lagano upozoravali jedan drugog na vrijeme klanjanja. Nekako smo se probili do malene džamice napravljene za ovakve prilike. Puno je naroda, sigurno preko 50 000 i pitanje je kako će se složiti safovi. Hodže, jedan po jedan, zauzimaju svoja mjesta. Na tepisima. Hafiz Malkić lijepo uči Ku”ran. Podsjeća me na našeg hfz. Aziza Alilija. Promatram kako osiguranje bez problema sve drži pod kontrolom iako narod, ko narod, uvijek traži više.. Oko mi zape za slijepu staricu  Fatimu Suljić, kojoj su nestala dva sina i pet unuka, i njenu šarenu, onu starinsku maramu kojom se fino zamotala. Mirni staričin pogled i staračke ruke kojima je držala predivo. Pa Zejnu Suljić iz Likara kod Srebrenice kojoj je nestalo šest sinova, dva unuka i snaha. Marama slična Fatiminoj, ali i nešto topliji pogled jer su joj preživjele dvije snahe i dva unuka koja će nastaviti lozu Suljića. Bože, oduzeli su im sve što su imali i što su najviše voljeli. Nema više očeva ni muževa, oteto je djetinjstvo, toplo majčino krilo i topli dom. Ko li će da briše suze 10 000 djece koja ostadoše bez jednog ili oba roditelja? Prisjetih se tajnog sastanka 15.07.1995. kome je domaćin bio Slobodan Milošević, a prisustvovali su Karl Bildt, Torvald Stoltenberg, Jasusi Akashi, Rupert Smith i krvnik iz Srebrenice Ratko Mladić. Koji li su talovi tada dogovarani i čija li je majka trebala crno runo plesti nakon sastanka? Obustave zračnih udara  nad Srebrenicom 11.07.1995. koju su izdali Akashi, Janvier i Smith. Popisa 239 muškaraca i dječaka, koji su bili u vojnoj bazi nizozemskog bataljuna u Potočarima, a koje su isti predali srpskim vojnicima 13.07..1995. Mnoštva razasutih i još uvijek ne prikupljenih bošnjačkih kostiju u okolnim selima i šumama, a vjerojatno najviše po Kravici i Milićima koji su i prije rata važili za ekstremna sela. Postalo mi je hladno od svih tih sjećanja te sjedoh do jednog hodže sa kojim sam do početka programa malo eglenisao. Načelnik Srebrenice Abdurahman Malkić je kratko podsjetio na događanja tokom pet godina okupacije i zatražio da Srbi kažu imena ljudi-civila koji su ubijeni od strane Bošnjaka a za koje oni u Bratuncu grade spomenik?! Sulejman Tihić, član Predsjedništva BiH, je podvukao da se istina o Srebrenici mora jasno reći jer se samo na taj način može graditi bolja i sretnija budućnost. Jack Straw je skrušeno priznao da je sramota  što su oni,veliki, dozvolili da se sav taj genocid odigra pred očima javnosti. Možda je mislio da je sve to trebalo bolje sakriti ili …..Pierre-Richard Prosper nije posebno istakao krivicu SAD iako je konačno govorio o genocidu, zamotavajući i razvodnjavajući svu fašistoidnu tematiku na djelu, Paul Wolfowitz je govorio ispred Svjetske banke ne potvrdivši da će se potruditi da za povratnike otvore niti jedno radno mjesto??Malo aplauza je dobio Theodor Meron, predsjednik Haškog tribunala govoreći da je nužno pred sud dovesti Karadžića i Mladića, a ne objasnivši niske kazne za zločine i pomilovanja zbog dobrog vladanja?! Na sva pitanja i sve nedoumice, razmišljanja prisutnih čelnika odgovor je u svom vrlo jasnom i odlučnom govoru na tri jezika dao cijenjeni i uvaženi Reis dr. Cerić. Razumjeli su ga, jer su im do najudaljenijih točaka mozga doprle njegove jasne riječi, i Slavuj, i Svetozar Marović, i Boris Tadić koji je već  jednom nogom bio u helikopteru bezrazložno se bojeći za svoju guzicu, i svi nazočni ministri vanjskih poslova, i svi policajci kojih je bilo ko u priči, i svi pravoslavci koji su iz puke znatiželje došli danas u Potočare, i svi mi ostali i čini mi se i svi šehidi koje smo tek trebali spustiti u mezare da konačno nađu svoj mir. Aferim ef.Ceriću i neka Ti Dragi Allah dž.š. dadne dobro zdravlje i dug vijek.

Bez suza, stameno i dostojanstveno, majke i djeca, očevi i brača, sestre i prijatelji srebreničkih šehida  spuštali su jednog po jednog u kabure. Bolno je i teško bilo gledati i prisustvovati dženazi 610 šehida Bosne. Odjednom.Lopate su prelazile iz ruke u ruku tako da je vrlo brzo svoj mir našao svaki šehid, a sa njim i njegovi najbliži. Sunce je visoko skočilo ne dozvolivši oblacima prepunim kiše da se približe i da istresu svoje tovare. Boli je istovremeno bilo toliko da su i policajci  u crnim uniformama, policajci specijalci pridošli iz Bjeljine u kojoj je krv, bošnjačka krv, tekla potocima mirno promatrali cijelu dženazu. Činilo se, bar u tim trenutcima, da i oni na svoj način odaju posljednju počast njihovim sugrađanima koje su njihovi sunarodnjaci, ili možda neki od njih, ubili na pravdi Boga. Ne znam zašto, ali nisam se mogao oteti dojmu da poneki od crnokošuljaša  nosi na duši, ako je uopće ima, neko  srebreničko dijete ili svog dojučerašnjeg komšiju. Pred očima mi proletješe riječi sljedbenika krvnika Mladića ispisane velikim crnim slovima na zgradi Niške televizije, grafiti podrške etničkom čišćenju i genocidu: “Generale Mladiću, hvala ti za Srebrenicu”, “Jedino rješenje je etničko čišćenje 100 odsto”, “Nož,žica Srebrenica”, “Combat 018” i nacistički kukasti križ, a sve se lagano izgubi u suzavcu bačenom na sudionike prosvjednog skupa za Srebrenicu u Beogradu koji su organizirale Žene u crnom.

Žene koje su majke i supruge, žene koje mogu shvatiti bol Srebreničkih žena i koje mogu suosjećati sa njima više nego li policajci u crnom čije maslo sigurno nije za Ramazana! Ponosne su majke Srebrenice što danas nisu sahranjivale ubojice, što nisu rađale krvnike, što imaju obraza i dostojanstva koje su neke druge majke davno izgubile. Kako reče Šefika Ličina : “Samo tvoja utroba zla, mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je moga sina, nevino dijete moje. Nevin, mlad kao rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio.”

Neka zima me lagano obuze, zadrhtah, ali odmah krenu dalje jer mi se činilo da ću pasti. Težak dan, tiho prozborih, na što se Remzija brižno okrenu, pogleda me zabrinuto i nastavi dalje mašući glavom. Nekako pronađosmo autobus i dio naših suputnika koji su bili premoreni, ali sretni što su danas bili u Potočarima. Kafa bi svima pasala, ali …Možda će na godinu, kada ponovo zajedno dođemo biti i kakav pokretni bife pa će biti i kafe? Sokove je besplatno na par destinacija dijelio Merhamet, ali kafu su imali samo oni koji su je ponijeli. Nije bitno, uskoro ćemo u Srebrenik kod veselih momaka malo dušu okrijepiti. Ali, nema Gogića. Vjerojatno je zaboravio gdje je parkiran autobus. Remzija i ja ga polazimo tražiti. Jedan na jednu, a drugi na drugu stranu. Probijao sam se kroz masu naroda, pogledao, zapitkivao kao da neko poznaje Gogića i ponovo se našao među mezarima. Tišina. Kao da sam došao na neki drugi svijet. Samo su se  tiho čule riječi Ku”rana koje su izgovarali prisutni čučeći nad svježim mezarima. Lagano se spustih uz najbliži mezar učeći dovu. Tamo na cesti je i dalje vrilo, svi su nekamo žurili, tražili jedni druge, a ovdje, samo pet metara dalje, tišina! Zbunjeno sam se pridigao i laganim korakom krenuo ka izlazu.. U momentu sam se našao u masi koja me ponese negdje naprijed. Prepustio sam se nadajući se da će me matica izbaciti negdje blizu, da ponovo neću morati tražiti izgubljenog Gogića i da se neću i sam izgubiti. Policajci u crnom su me nezainteresirano gledali dok sam ih, onako u prolazu, zapitkivao za Gogića i autobus iz Zagreba. Ugledah poznato lice koje pruži veliku ruku i nekako me izvuče iz mase. Remzija je već pronašao Gogića i sad su čekali na mene pa da konačno krenemo iz Doline sjenki. Veseli žamor u autobusu, poneka suza i komentari boravka, obećanje da ćemo ponovo doći, brzo me vratiše u stvarnost. Čak je i  hadžinca djelovala nekako odmorno i ponosno, a brižni Aziz ef. je obilazio svakog putnika ponaosob želeći se uvjeriti da su svi dobro i zdravo. Želeći, valjda, provjeriti da oni tamo nisu još poneku mušku bošnjačku glavu izdvojili i odveli sa slobode u neki podrum ili šljivik da mu poslije po svom presude. Divio sam se tom mirnom i tihom, brižnom muminu koji je sa toliko brige i ljubavi prilazio svakom od nas, kao da on danas nije klanjao dženazu zetu i tetku svome i stotinama dojučerašnjih komšija i prijatelja. A klanjaju se dženaze duž cijele Drine vjekovima, naročito od Rankovića koji je ubijao i muslimane koji su u Partiji bili, bez imalo straha i srama. Njegovim stopama su krenuli mnogi njegovi istomišljenici, pamteći i zbrajajući nekakve svoje žrtve i sveteći se nedužnom narodu podrinjskom. A narod bošnjački je dozvoljavao da sjećanja brzo utihnu, da ubijeni brzo budu zaboravljeni i da utonu u sumrak zaborava. Bože,  pitam se poluglasno, da li će i ovaj put biti tako ? Ili će podrinjci kao Hasan Nuhanović koji se sam, kao lav bori protiv vlade Nizozemske da bi dokazao vjerodostojnost svih događanja u Srebrenici i Potočarima, ustati i svjesno i odlučno stati uz Majke Srebrenice i sve Nuhanoviće, odlučni da više nikada ne budu komšijama kurbani za klanje? Samo temeljitom brigom o prošlosti, možemo u sigurniju i sretniju budućnost, zaključih i posvetih se koloni autobusa koji su stajali na lijevoj strani ceste. Parkirani. Većina je bila puna putnika koji teško da su stigli do Potočara. Skrenuo sam Ibri i Tajibu pažnju na taj detalj te prekidoše razgovor o nekakvim pločicama koje je trebalo postaviti u V.Mlaci u kući bivšeg kolege sa posla. Čudili smo se i po malo divili koloni bez kraja, valjda sretni što nas je toliko prepoznalo svu težinu genocida u Srebrenici. Tek puno kasnije, po povratku u Zagreb, saznat ću da oko 10 000 osoba uopće nije  fizički stiglo, zbog velike gužve, do Doline sjenki u Potočarima. Sjedili su putnici uz svoje autobuse, a brižni domaćini su ih nudili hladnom vodom, sokovima, kafom i hranom. Valjda je tako bilo lakše i jednima i drugima. Poželjeh da i naš vozač zaustavi autobus, da malo popričamo sa povratnicima o životu u Bratuncu, Glogovoj, Konjević Polju i drugim podrinjskim mjestima. Da podijelimo sve njihove probleme i bar na trenutak im olakšamo dušu i srca. Na balkonu sa desne strane ceste, u kući na kojoj je samo krov bio nov, fildžani su išli od ruke do ruke. Nena, čija je sijeda kosa nemirno izbijala ispod šarene šamije, usput je, nešto govoreći, dodavala i hurmice. Kako i treba kad je sve potaman i kad imaš prijatelje za goste. Požalih što nisam plavo-bijela džezva koju je stalno držala svojom staračkom rukom dolijevajući kafu onima koji su bili ispraznili svoje fildžane. Da me malo pomiluje po mojoj proćelavoj sijedoj glavi,  kao što je to često znala činiti moja rahmetli majka Safija koja se tako rano preseli. Volja Božija..Podigoh svoj zamagljeni pogled i ugledah džamiju preko još uvijek mutne, ali nekako šire i hirovitije Drine. Veselo je mahala putnicima koji prolaze našom cestom, valjda želeći ih udobrovoljiti da malo zastanu, da skrenu i u njeno krilo. Nije bilo vremena, a i vrijeme se kvarilo. Popih malo vode i prihvatih komad pite koji mi dade naš dobri hadžija koji je pogostio cijeli autobus. Uživao sam žvačući meku pitu koja me ponovo podsjeti na majčine pobrašnjavjele ruke i njenu maslenicu i ostale pite u kojima sam toliko uživao. Okrenuo sam se na drugu stranu tražeći malo mira, samoće jer negdje u glavi, u duši i srcu su mi još treperile riječi našeg reisa dr.Mustafe ef.Cerića da svijet mora da  se probudi, jer ne može preživjeti zlo i zločin protiv čovječnosti. Svijet može živjeti samo u dobru. Svijet u kojem danas živimo  nije najbolji mogući svijet. Svijet u kojem će naša djeca živjeti može biti najbolji mogući svijet ako svi ustanemo protiv holokausta, genocida i terora koji se širi svijetom. Srebrenica je mjesto i 11. jul je vrijeme kad treba da položimo zavjet pred Bogom i pred svijetom da ćemo se boriti protiv zla čovjeka koji je ubio nevino dijete samo zato što je bilo drugačije vjere. Stresoh se. Bože Dragi i Svemogući dokle će biti tako i kada će svijet doći tobe ?

Tinja je prekrila cestu ?! Malena mirna rječica je nabujala i izašla iz svoga korita. Pohodila je mnoge avlije i podrume, poslovne prostore i pijačne tezge uz cestu. Odakle odjednom takva sila. Zna ona tako poludjeti i sve poplaviti, reče Ekrem koji je često prolazio ovim krajem. Ali brzo se povuče u svoje korito. Kao da to znači nešto ljudima kojima sve potopi svojom mutnom vodom. Davno, još negdje 1963. ili 1965. Bosna se izlila i potopila Moj Doboj. Bio sam dijete, ali nikada neću zaboraviti ulice i kuće pod vodom, šatorsko naselje drugi dan podignuto u neposrednoj blizini moje kuće koja je sa sigurnosti sve nadgledala. Puno mojih školskih je tada ostalo bez svojih kuća i trebalo je godina da se izgrade stanovi za sve poplavljene. Autobus se sigurno probijao kroz vodu i vrlo brzo stigosmo u Srebrenik. Osmijeh na licima svih putnika. Bez žurbe, što me malo začudi, nekako uživajući u trenutku koji slijedi, svi se lijenim  koracima zaputiše na šank hotela. Nova trojka vrijednih momaka koji vrlo brzo i vrlo ljubazno poslužiše sve putnike. Promatrao sam ih ispod oka kako uživaju gledajući zadovoljne putnike. Vjerojatno su prepoznavali umor na njihovim licima i tiho su čekali da bilo ko što zatraži. I sam sam uživao u tom tihom ritualu lagano prstom pokazavši na praznu šalicu. Bez riječi. Najbliži od sretne trojke spremno skuha drugu, dodade toplo mlijeko i ja nastavih sa uživanjem. Ibro i Tajib mi mahnuše i zaputiše se negdje iza hotela. Razabirao sam misli i slagao utiske. Vaši odoše, reče momak iza šanka na što ga iznenađeno pogledah, ali skočih i mašući u znak pozdrava uputih se prema izlazu i autobusu. Najmračniji trenutak svih ratova ostao je iza nas !

Granica i povratak kući. Autobus je sam žurio želeći se odmoriti od napornog i tužnog puta. Bijela ljepotica i par brižnih roditelja i prijatelja sačekaše nas u dvorištu. Veseli zbog sretnog povratka, nekako odmorno poskakasmo na noge i brzo se nađosmo u svojoj avliji. Pozdravi i selami za laku noć i svaku svojim putem. Mubera me budna čekala na vratima iako je haman bilo pola dva ujutro. Pratila je TV HAYAT i čekala da dođem. Kenan je ležao u svojoj sobici i nešto čitao. Poselamismo se i on ugasi svjetlo. Valjalo je raniti na posao. Muberi koja servira malu kafu pred mene ispričah ukratko kako je bilo i kakve utiske nosim. Iz Potočara je bio, još uvijek, direktan prijenos. Prepoznah Majke Srebrenice, Amora i još neke ljude koji su govorili o svemu što je poslije današnjeg dana ostalo iza. Dječak od nekih ni sam ne znam koliko godina, pričao je o svom i bratovom povratku, na očevinu u selo iznad Srebrenice, jer kako reče,  nigdje u svijetu nemamo ništa svoje, a ovdje imamo dvije krave i 47 ovaca, put koji je zimi zatrpan, ne asfaltiran, nemamo ni humanitarne pomoći, ali imamo život. Sve su nam pobili, ali mi imamo jedan drugoga, a biće nas poslije i više sa smiješkom završi svoju priču taj maleni mostić ka miru, boljoj i sretnijoj budućnosti i životu jednih sa drugima duž podrinja. Sjetih se riječi mladog Admira Hajdarevića koji je prije 13. godina otišao iz Srebrenice u Australiju gdje danas studira elektrotehniku i koji se u srcu osjeća kao Bosanac iako se tamo u zemlji klokana osjeća australijancem jer je većina ljudi došla, dakle stranci su. Na godinu ženi Bosanku i lako se, kaže Admir , vratiti u svoju zemlju. Pitanje je, da li je to baš tako moj Admire, kažem ja, gasim TV i liježem uz svoju usnulu Muberu.

Kemal B. Bukvić