POZIVNICA: Promocija knjige Begovi su pali na tjeme

Klik na sliku za uvećanje…

Poštovani,

čast nam je pozvati Vas na promociju knjige priča, eseja i kolumni “Begovi su pali na tjeme”, autora Filipa Mursela Begovića. Promocija će se održati 23. prosinca (nedelja) u 18 sati, u sklopu tribine  http://www.kgz.hr/default.aspx?id=7372

Nedjeljni talk show Kava i kolači, u Knjižnici i čitaonici “Bogdan Ogrizović”, Preradovićeva 5, Zagreb. O knjizi će govoriti urednik knjige Faris Nanić, književnik Ervin Jahić, publicistkinja Sena Kulenović i autor.

Informacije i kontakt: mob (00385) 091 221 2009

O knjizi su rekli:

Daleko najvrednije obilježje predmetnog teksta je jezik kojim je napisan. Autorov izrazit spisateljski nerv očituje se na svakoj strani. Neke rečenice su upravo bravurozne, kao ova iz odjeljka naslovljenog ‘Riječ autora’: “Mi, Filip i Mursel, dva brata iz miješanog braka od oca muškarca i majke žene usuđujemo se primjećivati društvene i kulturne anomalije naše muslimanske i bošnjačke zajednice.” Imponuje i odvažnost s kojom autor kritikuje korumpirane pojedince i razna vjerska tijela. Njegovo britko pero ne preza da “ošine” nikoga, makar se radilo o ličnostima iz samog vrha bošnjačke upravljačke hijerarhije. Bilo bi zanimljivo kad bi kritikovani reagovali bar na neke od brojnih optužbi u ovoj knjizi.

Prof. Midhat Riđanović

U izdanju KDBH Preporod nedavno je izašla knjiga Begovi su pali na tjeme Filipa Mursela Begovića, publiciste, književnog kritičara, novinara i urednika. Ova zbirka, kako stoji u podnaslovu, Murselovih filipika, izbor je priča, eseja i kolumni koje je Begović tijekom šest godina (2006.-2012.) objavljivao prije svega u Murselovom šegistanu, stalnoj kolumni Preporodovog Journala, ali i drugim hrvatskim i bosanskohercegovačkim novinama, časopisu Behar, Islamskim novinama Preporod i web portalu Al Jazeere, portalu Buka. U tih šest godina rijetko koji od objavljenih Begovićevih tekstova nije izazvao nemir i pomutnju unutar bošnjačke zajednice u Zagrebu i Hrvatskoj, pa i mnogo šire. Često satirične, kolumne su osiguravale čitateljima dovoljno materijala za nagađanja oko toga tko se krije iza izmišljenih imena aktera priče, sve do slijedećeg broja kada bi nova kolumna potakla i nova nagađanja.

Izabrani i sabrani u jednu knjigu, priče, eseji i kolumne predstavljaju udarac u pleksus svekolikom bošnjačkom miletu. Britka i oštra kritika, ciničan odmak, realno sagledavanje zajednice i svog licemjerja sustava i protagonista društvenog, institucionalnog i političkog života Bošnjaka i muslimana predmet su Begovićevih spisateljskih noćnih mora. Volim vas Bošnjaci, ali idete mi na džigericu rečenica je koja razotkriva stanje duha koje je upravljalo Begovićevom rukom.

Sena Kulenović

Kako se ne nasmješiti pred majstorskim natuknicama poput one: “Kroate sa kravatama čekaju tramvaj” (“Kako od vehabije napraviti Mahatmu Ghandija”), koja neminovno stavlja u pogon sve čitaočeve lične asocijacije na tipična naša, balkansko-kafanska, razmetanja i razMITanja o srednje-evropejstvu, nebalkanstvu i “nadmoćnosti” jedne naše kulture nad svim ostalim, intonirajući istovremeno i autorov stav prema ideji kulturnog supremacionizma? Kako se grohotom ne nasmijati autorovom samo-pre”krštavanju” u Tulifilipana (“Rob Roy i Babo Hood”), autentičan islamski cvijet hrvatskog naroda? Kako ne saosjećati sa Begovićevom balkanskom verzijom Dr. Džekila i Mr. Hajda (“Jesam ja spavao, ali nije efendi Mursel”) i na koncu kako ne biti duboko dirnut rečenicom napisanom pod nadahnućem novotkrivenog očinstva: “Učinit ću to jer ti su mezari drvoredi identiteta moga sina. Jednom ću i ja biti to drvo čiji je korijen tevhid, a grane bogobojaznost” (ponovo “Kako od vehabije napraviti Mahatmu Ghandija”)?Begovićev stil je ličan. On se ne dodvorava, nego radije potiče čitaoca (ponekad čak malo previše direktno) na hvatanje u koštac sa onim što Begovića u datom trenutku žulja. Unatoč činjenici da mu stavovi gotovo uvijek zvuče prilično rezolutno i definitivno, oni se ipak stalno mijenjaju – i to ne protekom čitavih decenija, nego mnogo brže i očiglednije. Zbirka, naime, obuhvata tekstove nastale u šestogođu 2006 – 2012, i svejedno pruža uvid u čitav niz evoluirajućih stavova. Nerijetko, i promijenjeni Begovićev stav odjekuje istom onom rezolutnošću kojom se odlikovao i prvotni stav, za koji se zalagao nekad ranije – ali ko ne vjeruje u ono što govori ne može očekivati ni da mu povjeruju drugi. Jednako tako, ko stalno i vjeruje i govori jedno te isto – ili je već jako star (barem duhom, ako ne i tijelom) ili samo deklamuje tuđe misli i stavove.

Eliezer Papo

Ne vjeruj liderima koji nemaju smisla za humor, upozorava jedan univerzalni mislilac. Sjetite se Shakespearea, Mollierea, Držića i njihovog humornog obračuna s društvenim slabostima i individualnim taštinama čiji su likovi postali uzorima klasične književnosti. Na ovim je primitivnim vjetrometinama neduhovitih, najčešće samozvanih lidera, uzurpatora i intelektualnih gnoma bilo jako mnogo, previše. Ti su se, u pravilu, jako ljutili i nemilosrdno obrušavali na pojedince koji su s odmakom humora i satire, propitkivali njihove „povijesne“ uloge i „velika“ djela. Imao samčast biti urednikom i promotorom, suputnikom tekstova stalne kolumne “Murselovašegistana” u “Preporodovu Journalu”, koji su činili upravo to, propitkivali, izazivali i ukazivali na propuste, greške, predrasude i slabosti naših lidera, političkih i inih voždova koji počesto nisu zadovoljavali niti elementarne kriterije za tako zahtjevan naziv i titulu. No, upirali su prstom i na opći mentalitet društva i vremena u kojem živimo. Zato su bili dočekivani dvojako – na nož od prozvanih i njihovih adlatusa i panegiričara te oduševljeno od tihe većine nehrabrih nezadovoljnika koji se nisu usuđivali otvoreno se suprotstavljati ili barem glasnije negodovati. Tekstovi ovako sakupljeni u zbirku listina, u knjigu, zorno ilustriraju naše slabosti i našu glupost, pa ih je preporučljivo pročitati u dahu, vlastite mentalne higijene radi.

Faris Nanić

Filip Mursel Begović pojavio se kao buntovnik s razlozima koji razdrmavaju ubuđalost, uštogljenost i neinventivnost na javnoj sceni pisane riječi. Donoseći svježinu modernosti i beskompromisnosti argumenata, a upuredo i kao temeljit čuvar tradicije, on unosi pometnju kojom bi se uvodio neophodno potrebni red u općoj neuređenosti. Njegove kolumne nisu samo novinski tekstovi, nego su to i priče kao književna privilegija. Uvijek na rubu i redovno s mjerom. U tome možda i jest ključpisanja. Poput artiste koji pouzdano korača žicama razapetim nad mnogobrojnim provalijama, ali ne samo radi akrobacije (ili kritizerstva), nego i budeći i nudeći nadanje kako i može i treba biti bolje.

Isnam Taljić