Gradonačelnik Milan Bandić otvorio Dane bijele trake u Zagrebu

Izložba mladog fotografa Samira Sinanovića uvela je posjetitelje u Islamskom Centru u manifestaciju koju grupa bošnjačkih asocijacija: KDBH Preporod, Vijeće žena i omladine IC, Medžlis IC Zagreb i  Vijeće BNM GZ, te kao gosti Udruženje Prijedorčanki „IZVOR“, organizira od 20.5. – 24.5. za sve građane Grada Zagreba. Manifestacija Dani bijele trake u Zagrebu, po prvi put sve prisutne upoznaje sa zločinima koji su preživljavali Hrvati i Bošnjaci tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, odnosno Općinu Prijedor i dolinu rijeke Sane. I dok su znatiželjnici zastajkivali pred izloženim fotografijama u raznim veličinama koje su pričale različite priče, od bijelih plahti koje su nesrbi morali izvjesiti na prozore svojih kuća i stanova, uplašenih građana Prijedora sa bijelim trakama na lijevim rukama, jakne trogodišnjeg dječaka Adisa Hopovca koji je izrešetan automatskom puškom, do stotine tabuta obojenih u zeleno koje su na hiljade građana Biljana ispraćali nakon što su leševi  iskopani na više lokacija. I prije nego se za govornicom pojavio mladi imam Halid Dolić, mnogi od prisutnih su upisali svoje utiske u knjigu koja je bila otvorena za ovu priliku.

Moderator prvog dana Dana bijelih traka u Zagrebu, Sena Kulenović, vrlo dojmljivim i rekao bih tužnim glasom, sve prisutne je upoznala sa događajima koji su građani Prijedora proživljavali, kao i sa suradnjom s Udrugom „IZVOR“ iz Prijedora. Pozdravila je sve prisutne na dolasku i dala riječ mr.sc.Senadu Naniću predsjedniku KDBH Preporod koji se ispred organizatora obratio prisutnim. Vrlo smirenim glasom i odabranim riječima Nanić je naglasio da su Prijedorski logori smrti postali jedan od simbola stradanja ljudi u Bosni i Hercegovini i da su to ujedno najstrašniji logori smrti u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Manje je poznato da više od dvije trećine prijedorskih civilnih žrtava nikada nije odvedeno u logore. Oni su pobijeni pored svojih kuća, često pred očima članova obitelji, ili su mjesecima lovljeni i ubijani po okolnim šumama. Srpske ratne vlasti su te akcije nazivali „čišćenjima“ i posebno su surovi bili u naseljima na lijevoj obali rijeke Sane i na širem području Kozarca…….Na kraju se zahvalio članovima udruge „IZVOR“ koji se godinama trude da istina o događanjima u Prijedoru u potpunosti bude poznata javnosti, ali i da svi još neosuđeni zločinci budu procesuirani.

Zatim se prisutnima obratio Muftija Aziz Hasanović koji je na sebi svojstven način ukazao da se stradanje prijedorskih civila događalo daleko od bilo koje crte bojišnice. Srpske vlasti su pokrenule kampanju progona nesrpskog stanovništva tako da je u samo tri mjeseca 1992.godine, od kraja maja do kraja avgusta, ubijeno više od 3 500 građana Prijedora. U ta tri mjeseca u prosjeku je dnevno ubijano 32 muškarca, 3 žene i 1 dijete. To je žločin koji nikako ne smijemo zaboraviti. Svaki zaborav ovakvih djela, ravan je genocidu, podvukao je odlućnim glasom Muftija Hasanović.

Veleposlanica Bosne i Hercegovine u HR, Nj.E. Azra Kalajdžisalihović se „zahvalila organizatorima na pozivu da učestvuje u ovoj manifestaciji i u ime Ambasade u RH i svoje osobno ime dam skromni doprinos očuvanju uspomene za one koji su položili svoje živote za našu Bosnu i Hercegovinu. Ovdje smo prvenstveno zbog toga da se sjetimo žrtava masovnih zločina u Prijedoru, da podsjetimo na nezamislivi užas označavanja i obilježavanja nesrpskog stanovništva. Nakon označavanja bijelom trakom, desili su se nezamislivi zločini u srce Europe, na kraju 20.vijeka. Također, ova manifestacija je i prilika da se sjetimo svih žrtava stravičnih zločina protiv čovječnosti i zločina genocida u BiH, kao i žrtava zločina i kršenja osnovnih ljudskih prava, uključujući i pravo na život, širom svijeta. Također je prilika da zahtijevamo izvođenje pred lice pravde svih onih koji su počinili zločine.                                    Mislim da je najbitnija poruka koju šaljemo sa ovakvih manifestacija poruka tolerancije i suživota, poštivanje drugog i drugačijeg i bogastva različitosti. Sigurna sam da će održavanje ove manifestacije u Zagrebu prerasti u tradiciju, jer o njegovanju ovih vrijednosti treba uvijek govoriti. Tako se doprinosi promociji i širenju ovih plemenitih vrijednosti i šalje univerzalna poruka u korist očuvanja najveće vrijednosti od svih: vrijednosti ljudskog života“ naglasila je gđa.Kalajdžisalihović.

Vidno umoran putovanjem od Zagreba do Mostara i natrag da bi obišao oboljelu majku, Gradonačelnik Milan Bandić je obećao doći i došao je! Bošnjaci GZ izuzetno cijene i vole, malo je reči poštuju „svog čovjeka“ . Pozdravio je prisutne i zahvalio organizatorima na jednoj svake hvale vrijednoj manifestaciji. Naravno, podvukao je Gradonačelnik, Prijedor ima, i pored svih zločina koji ga snađoše, biti zajednicom, gradoma, u kojem će humanost biti vrijednost iznad mitova o etničkoj superiornosti, nazadnost „onih drugih“, slavljenja zločina i diskriminacije, samo ako se suoči sa zločinima koji su ga bespovratno promijenili. Vrlo je važno da suočavanje sa istinom o zločinu bude iskreno i temeljito, da rezultati takvog utvrđivanja istine budu ugrađeni u povijest Prjedora tako da ih budu svjesni njegovi sadašnji i budući stanovnici. Na kraju, usudio bih se reči da je pamčenje i čuvanje uspomene na sve nevino pobijene najveći značaj i vrijednost cijele manifestacije. Glasno i neprekidno, to je obaveza svih nas, svjedočimo istinu o životima i smrti svih nevino pobijenih Prijedorćana, jer je to svakako najmanje što možemo učiniti za njih, zaključio je Gradonačelnik Milan Bandić.

Prisutnima se zatim mirnim i staloženim glasom, glasom koji poziva na pozornost, obratio Edin Ramulić, čovjek koji godinama vuče projekat Bijelih traka u Prijedoru, doziva i okuplja prisilno raseljene prijedorčane, upozorava i upoznaje svekoliku javnost sa svim strahotama kroz koje su prolazili i nažalost još uvijek prolaze stanovnici Prijedora. Dabome, onaj nesrpski dio, kao i manji broj srpskog stanovništva koje ne želi nositi žig zbog ekstremista i krvoloka koji su cijelo podkozarje, dolinu Sane i općinu Prijedor pred očima svjetske javnosti zavili u crno. Citirao je riječi načelnika općine Prijedor Marka Pavića koji ni dan danas ne dozvoljava da Bošnjaci svojim najbližim podignu dostojan spomenik: “…zlo treba osuditi, a prema tim ljudima koji su doživjeli neki zločin, izraziti svoje saosjećanje, izraziti žaljenje što im se tako nešto desilo, iz razloga da bi naš život u budućnosti bio drugačiji, bolji, i da bi ono što je bilo negativno prevazišli, a njegovali ono što je pozitivno. Moram reči i to da niko iz Prijedora nije osuđen za genocid. U svoj toj nesreći koja se dešavala našim građanima, možda je to i dobro. Možda smo u toj nesreći stali, nismo otušli dokle su neki otišli. Svaki zločin, bez obzira kojeg intenziteta bio, je zločin. Ali, ipak, moramo znati da je genocid najveći zločin.“ Zatim je, dok su svi u dvorani razmišljali o njegovim riječima, progovorio o izložbi radova Samira Sinanovića koja je priča o stradanju, nesreči koja je snašla Hrvate i Bošnjake Prijedora i cijele doline Sane. Ni 171 godina robije na koliko je osuđeno 12 krvnika u Hagu nikako nemože umanjiti bol za trogodišnjim dječakom čija jakna svjedoči o svoj brutalnosti zločinaca koji će, na žalost, ipak jednog dana izači na slobodu i živjeti….pokušati živjeti kao sav normalan svijet…….

Zatim su prisutni premijerno pogledali 50-minutni film Zločini pred Tribunalom: Prijedor, autora Petra Fincija. Vrijeme je stalo, niko se nije pomakeo, samo je poneki uzdah i plač prisutnih remetio nestvarnu tišinu koja se nenadano nadvila nad dvoranom Salim Šabić. Slike sa bijelog platna su govorile, pričale životne priče zatvorenih logoraša u Trnopolju, Omarskoj i Keratermu, cijelom gradu Prijedoru koji je u stvarnosti bio konc logor za svo nesrpsko stanovništvo. „ Kriv sam što sam pristao da budem u Keratemu. Kriv sam zato što im više nisam pomagao…Žao mi je svakog čovjeka koji je propatio,svake porodice koja je ostala bez svog bližnjega, svakog djeteta koje je ostalo bez oca, žao mi je svake majke koja je ostala bez sina“ odzvanjale su riječi Damira Došena koji je dozvolio kao vođa smjene, progone i prešutno prihvaćao nasilje nad zatočenicima u logoru, uključujući premlaćivanja, silovanje, seksualno zlostavljanja i ubistva, maltretiranje, ponižavanje i psihološko zlostavljanje. A osuđen je tek na 5 godina….slijedile su izjave drugih….slike stravićnih zločina i komentari snimatelja koji su obišli sve logore i istinu o događanjima unutar žice ispričale svijetu….svijetu koji je zapravo sve to znao, ali je šutio….kažu, tražio rješenje….čega, da li živjeti ili biti ubijen??

Kemal Bošnjak Bukvić