VII. KONVOJ / DOJMOVI S PUTOVANJA U SREBRENICU

Poštovani,

obraćam Vam se s nekoliko dojmova o putu u Potočare i Srebrenicu te s nekoliko prijedloga o mogućoj pomoći za te ljude i taj grad.

Zahvalan sam na prilici da posjetim Srebrenicu ponajviše zato što osjećam duboku sućut s ljudima tog kraja kao i cijele Bosne i svih njezinih žrtava (ma koje vjeroispovijesti bili ti ljudi.) Osjećam, poput, nadam se, mnogih, generacijsku obavezu da se nikad ne ponovi srtavičan rat kroz koji je Bosna prošla.

Groblje u Potočarima me se dojmilo svojom monumentalnošću, ljepotom i jednim nesvakidašnjim mirom koji tamo prevladava, ali ulazak u tvornicu akumulatora i boravak u tom prostoru jedno je od najtežih iskustava u mom životu. Strava još uvijek prebiva u tom prašnjavom zraku i među tim vlažnim zidovima.

Vjerujem da nema normalnog čovjeka koji može ući u tu halu straha i smrti i izaći iz nje a da ne bude promijenjen. Nadam se da će cijeli taj kompleks postati jedan veliki memorijalni centar. To smo dužni Bosni.

Volio bih da mnogi građani Hrvatske dođu u taj kraj te da shvate razmjer stravičnog zločina koji je počinjen i količinu patnje kroz koju su prošli ljudi tog kraja.

Moram reći da  me se dojmilo gotovo potpuno odsustvo govora mržnje, kako u autobusu tako i na manifestaciji na samome groblju. Čak ni srebreničke majke nisu pričale o zločincima i počiniteljima tih strašnih djela, već su govorile o svojoj patnji i osjećajima onih koji su prošli kalvariju ili nepovratno izgubili ono što im je najvrednije. Taj si fenomen ni sam ne mogu objasniti.

Stanje u samom gradu učinilo mi se jezivim i iako ni sam nemam mnogo materijalnih sredstava, osjetio sam grižnju savjesti što sam među te ljude došao «praznih ruku» i što odlazim s osjećajem da nisam ništa za njih učinio (a slično su se osjećali – saznao sam to iz razgovora- i neki naši suputnici). Kao da su oni mnogo više dali nama nego što smo mi dali njima.

Način na koji su nas ljudi u Srebrenici prihvatili me dirnuo. Ti su ljudi nas pitali kako smo mi, kako je kod nas, kako mi živimo, a manje su pričali o sebi i o teškim uvjetima u kojima žive.

Vidi se da im neobično puno znači što netko želi znati o njihovoj sudbini i što je nekome stalo do njih.

Evo nekoliko prijedloga i želja:

– Da se dobije popis škola u Srebrenici i da se pokrene akcija sakupljanja školskih knjiga, a posebno lektire koja im je potrebna. Kultura ima moć ustabiliti i učvrstiti ljude i uzdići njihov duh.

Da se eventualno skuplja i ostali neophodni školski pribor (ako za tim ima potrebe).

Knjige se mogu nabaviti na sajmovima, po antikvarijatima i sl. i mogu se poslati sljedećim konvojem ili nekim drugim načinom (poštom  ili busem). Trebalo bi znati točne naslove.

– Da se intenzivira kulturna i ljudska suradnja između Srebrenice i ostalih gradova u Hrvatskoj, a naravno i u Bosni. Moglo bi se različitim KUD-ovima diljem Hrvatske poslati dopis i prijedlog da nastupe u Srebrenici. Hrvatski kajkavci iz Stenjevca prekrasno su primljeni čuvenim bosanskim gostoprimstvom. Koliko je samo «kudova» i društava diljem cijele zemlje…

-Da se (makar internetom) organiziraju ciljane akcije prikupljanja sredstava za neki projekt u Srebrenici: za neki dom (đački, starački itd.), ustanovu (kulturnu npr.), organizaciju, školu, vrtić, centar, bolnicu, neko potrebito dijete ili konkretnu obitelj. Kratko opisati cilj akcije i obavijestiti ljude.Naći transparentan način prikupljanja i donacije sredstava kako bi novac doista došao u prave ruke. Mnogi od nas žive siromašno, ali dvadeset ili trideset kuna bi jako puno ljudi izdvojilo kada bi vjerovali da će njihov mali prilog otići u potrebite ruke. 1000 ljudi po dvadeset ili trideset kuna, i s tim sredstvima se već nešto može pokrenuti, pogotovo u maloj i siromašnoj zajednici. Primjerice donirati 20 000 kuna jednoj školi za nabavu školske opreme ili obnovu krova, učionica i sl.

Ili: svakih nekoliko mjeseci: akcija za pučku kuhinju, za bolnicu, za knjižnicu, za starački dom…

Postoji li u Srebrenici socijalna samoposluga ? Vidim da se u hrvatskim trgovačkim lancima skuplja u košare hrana koja se daje crkvenim pučkim kuhinjama ispred kojih su redovi nažalost sve veći. Bi li se moglo razgovarati sa predstavnicima trgovina u  Sarajevu npr. (ali i ostalim gradovima u Bosni i Hrvatskoj) da se u trgovine postave donacijske košare iz kojih bi se hrana slala u socijalnu samoposlugu ili pučke kuhinje u Srebrenicu ili okolna mjesta?

Može li Vijeće boš. nac. manjine organizirati periodično skupljanje (trajne) hrane i ostalih potrepština za Srebrenicu? Internet je moćno sredstvo komunikacije. Trebalo bi samo precizno odrediti što se  i u koju svrhu čini.

Jesu li učenici i djeca Srebrenice ikada pozvana u Zagreb na izlet, u posjet Vijeću ili u posjet nekoj hrvatskoj školi? Tako se rađaju prijateljstva i učvršćuju odnosi te prihvaća različitost. Vjerujem da bi za njih to bilo prekrasno iskustvo.

Bio sam u busu br. 1, gdje je zanimljive prijedloge iznijela Enisa Majer. A govor Nikole, mladog studenta politologije, sve nas se duboko dojmio, žao mi je što ga nismo snimili.

Mislim da se vođa našeg puta zvao gosp. Ekrem Bećirević. On bi sigurno mogao pokrenuti mnogo toga za Srebrenicu jer, čini se, jako dobro razumije situaciju i poznaje ljude.

Ne znam hoće li se nešto organizirati, ali ipak sam osjetio nagnuće da Vam se obratim s nekoliko rečenica.

Sa štovanjem,

Matija Hlebar