Dan početka genocida nad Bošnjacima

Bošnjaci nikada ne bi smjeli zaboraviti niti sudjelovati u amnestiji počinioca genocida!  Zašto su, ipak, bošnjački narodni poslanici u srbijanskom parlamentu svojim glasanjem rehabilitirali četnike??

Za mene je 9.januar 1992. dan početka genocida nad Bošnjacima

Nije lako ostati u sedlu kad te uzdrmaju vlastiti ljudi! Kemal

Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek živi fizički. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet nasljeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz stoljeća nakupilo nad tim ljudima!?

Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja, i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvom viđenju i po spoljašnjim utiscima.

Naravno, vjerujem da su mnogi od vas čitalaca prepoznali Selimovićevo poimanje Bosne.

Kulturocid nad Bošnjacima, genocid nad Bošnjacima, u Prijedoru ubijeno oko 5 000 Bošnjaka i Hrvata, u Foči masakrirano 2 600 Bošnjaka, Zvorniku 3 900, Vlasenici oko 2 500, Bratuncu oko 3 500, Višegradu oko 1 700, Rogatici, Ključu, Sanskom Mostu, Doboju, Brčkom, Bijeljini, Kotor Varošu, Biljanima, Vrcar Vakufu, Vrhpolju, Cerska, Nevesinje, Žepa,Gacko, u Srebrenici oko 10 000 ……

I sve to za četri godine agresije na svoje dojučerašnje susjede/komšije!

Zločin ovih razmjera nikada ne zastarjeva.

Međutim, otvoreno je pitanje, kako je moguće da većina Bošnjaka nezna za genocid u kome je masakrirano od 5.januara/siječnja do 7.februara/veljače 1943.godine u Limskoj dolini na području od Bijelog Polja do Foče oko 9200 Muslimana, dakle skoro pa više naših sunarodnjaka nego u Srebrenici? Koju smo mi to povijest učili u školama i koju i danas naša djeca i unučad uče? Koliko su svojevrsnom mraku neznanja o sebi i svojoj prošlosti doprinijeli naši neprijatelji, a koliko mi sami? Da li je ikome interes da se ovako stravične istine potiskuju pod tepih i u konačnici u zaborav? Bošnjačkom narodu sigurno nije, jer Bošnjake odgovori na ova i slična pitanja čekaju na dugom i trnovitom putu vraćanja slobode i dostojanstva.

Da li Bošnjaci mogu i trebaju, zbog mirnije budućnosti, zaboraviti kako su četnici Pavla Đurišića, četnički komadant,  i Miraša Savića u vrijeme od Badnje većeri do pravoslavnog Božića, ubacivali djecu, žene i starce u kuće, punili kuće slamom i sijenom i potom palili. Žene su vezivali za hrastove, stavljali im slamu u dimije i zatim spaljivali pjevajući: O božiću četrdesettreće za četnike evo sreće, mesto drva i badnjaka lože glave od Turaka….

Prema četnićkim izvješćima, uništena su 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima. Pavle Đurišić u izvješću Draži Mihajloviću od 10.januara/sijećnja napominje da je ubijeno i 400 pripadnika Muslimanske milicije i oko 1000 žena i djece. Ostatak muslimanskog življa protjerali su na lijevu obalu Lima, a njihovu imovinu opljačkali.

Međutim, postoje drug izvori po kojima je broj popaljenih sela daleko veći od 33 pomenuta. O paljevini mnogih sela nije ostalo nikakvog traga. Na njih se kasnije zaboravilo kao da nisu niti postojala. Činjenica govore da su strašni zločini u bjelopoljskom srezu bili zloslutni uvod u mjesec dana kasnije u još masovnije i stračnije stradanje muslimana u Pribojskom i Pljevljanskom srezu u Sandžaku i Čajničkom i Fočanskom u Bosni……“ Krv neka ti je halal, al obraz mi čuvaj „ zadnje su riječi Emine Bučan, mlade 20-godišnje Bošnjakinje sa Bara (selo kod Sjenice) koja je herojski branila svoju kuću, braću, sestre i komšije dok nije ostala bez municije i kada ju je na njenu molbu ubio komšija četnik shvativši značaj tih riječi ne dozvolivši da je razjarena grupa četnika siluje…….

Vrijeme nije uradilo svoje, iako sam to često slušao od starijih ljudi. Komšije/susjedi četnici su ostali zadojeni krvlju i željni krvi onih s kojima žive u selima, zaseocima ili gradovima. Mog rođenog amiđu su objesili na drvo, rezali po tijelu i solili. Do danas, a evo imam dovoljno godina da sam naučio živjeti i poštivati svakog čovjeka, nisam doznao gdje je amiđa zakopan.

Film „Kod amiđe Idriza“ sam pogledao valjda stotinu puta….ljubomoran, po svemu sudeći, na sve koji imaju amiđe/stričeve.

Naslovio sam ovu priču Dan početka genocida nad Bošnjacima. Zašto? Tog dana 1992.godine je samozvana „Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ donijela odluku o formiranju tzv.“Srpske Republike Bosne i Hercegovine“. Na taj nači su stavili genocidnu politiku u pogon. Na žalost, i našu i njihovu i svih ljudi dobre volje…mirotvoraca. Danas kad slave u RS-u dan svog entiteta i njhovu krsnu slavu Sv.arhiđakona Stefana, pitam se: da li su je zapravo proglasili samo četnici, nasljednici Pavla Đurišića i inih komadanata i vojvoda, ili je veći dio pravoslavaca stao iza svih onih koji su poslije agresije/rata završili i osuđeni u Hagu? Ili je zapravo riječ o večini naroda s kojim smo živjeli u miru ne očekujući kamu? Ili smo mi Bošnjaci, ali i dio Hrvata, samo neorganiziran i lak plijen našim komšijama/susjedima, koji su godinama planirali i crtali neke nove granice i kreirali neku novu povijest samo po svom ukusu. Da, Ozrenski četnici, četnici s područja Berana i Bijelog Polja su 1945.godine kokarde samo zamijenili petokrakama i zauzeli vodeća mjesta u srezovima. Lokalni četnici su se uvukli u sve pore i strukture nove vlasti. Nesmetano su došle do izražaja sve brutalnosti četničkog mentaliteta prerušenog u tzv.narodnooslobodilački sistem….čemu svjedoći još uvijek grb s pet buktinja na centralnoj pošti u Bijelom Polju, a vjerovatno i drugdje.

Pitanje svih pitanja je, dok se Bakir i drugi u Bosni i Hercegovini pokušavaju izboriti da taj „praznik“ ne bude obilježavan u tzv.RS-u, što ćemo mi, ili ti poštovani čitaoče uraditi kako bi dostojno obilježio Dan početka genocida nad Bošnjacima? Vjerujem da smo ili bismo treballi najviše vjerovati u sebe i svoje jedinstvo, jer prečesto smo puta ostavljani u prošlim vremenima da nam se to ne bi ponovo dogodilo. Možemo, ali je pitanje hoćemo li izaći iz svoje ljušture lijenosti i bar Fatihu proučiti Bošnjacima koji dadoše najvrijednije što su imali, svoje mlade živote, u zadnjoj agresiji. Bar toliko su zavrijedili. Ako je suditi po tridesetak Bošnjaka i njihovih gostiju, dva vijenca i jednoj svijeći, danas pred Spomen obilježjem Bošnjacima poginulim tokom agresije na HR, tokom Domovinskog rata, malo….rekao bih skoro pa ništa. Nisu samo suborci obavezni doći i pokloniti se sjeni Života!

Udruženje MLADI MUSLIMANI pokrenulo je 2012.godine inicijativu da se 9.januar/siječanj obilježava kao Dan početka genocida nad Bošnjacima. Udruženje je uputilo i upućuje poziv udrugama, institucijama i pojedincima da se na prigodan način obilježi 9.januar/siječanj Dan početka genocida nad Bošnjacima. Nužno je organizirati razne tribine i okrugle stolove, promocije knjiga na kojima će svi zainteresirani biti pobliže upoznati s četničkim pokoljima. Naravno, bit će reakcije iz tzv.RS-a i Srbije, ali Bošnjaci nikada ne smiju zaboraviti niti sudjelovati u amnestiji počinilaca bilo kojeg genocida. Ipak, treba znati, ali teško je za razumjeti, da se danas u Srbiji putem budžeta Ministarstva za rad i socijalnu politiku, na čijem čelu je Bošnjak, Rasim Ljajić, izdvaja nekoliko miliona dinara za Ravnogorski četnički pokret? Činjenica je i da se počesto, komadant Polimskih četničkih odreda, Pavle Đurišić, odlikovan „Željeznim križem“ lično od Adolfa Hitlera, pominje na sijelima jednog naroda…da usmena povijest radi svoje. Isto tako je sigurno da Bošnjaci nikada nisu smogli snage da genocid u Šahovićima, koji su 1924.godine etnički očišćeni nakon stravičnog masakra nad muslimanima, a ni onaj u Limskoj dolini, obilježe na dostojan način, ne dozvolivši da sve pane u zaborav. Poražavajuće je da je hrabra dvadesetogodišnja djevojka Emina Bučan zaboravljena, da ni jedna ulica ili škola u Sjenici ili drugdje na Sandžaku ne nosi njeno ime. Dobrog starog Halit-agu su živog zapalili četnici u njegovoj kući u Rasovu nedaleko od Bijelog Polja…još i danas se govori kako su ga sahranili dok je u ugljenisanoj ruci držao tespih. Ni jedan sokak u Bijelom Polju ne nosi njegovo ime….Ulica Selman-efendije Dervovića, nekadašnjeg predsjednika Bijelog Polja, koga su četnici zaklali i s njim ubili i njegove troje maloljetne djece/kčerka koja je i danas živa je ubodena trinaest puta bajonetom, a spasio je jedan talijanski doktor koji je slučajno boravio u Bijelom Polju, nikada nije pronašla očevu glavu/ će jednog dana osvanuti ili mi se to samo ćini?! U Tešnju ili Doboj Jugu nema ulice, čkole ili vrtića koji nosi ime časnog dr.Midhata Hadžikadunića koji je kao kirurg formirao i vodio prvu ratnu,a kasnije bolnicu, u Tešnju…iza njega je ostalo dvoje malodobne djece….Guldžijev sokak čeka da ponese ime jednog od največih i najhrabrijih branilaca Bosne……

ŠTA ĆEŠ TI URADITI KAKO BI OBILJEŽIO/LA DAN POČETKA GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA?!

Kemal B.Bukvić