“Javnost i manjine” – Sadržaj uvodnog izlaganja

Sadržaj uvodnog izlaganja na tribini ,,Javnost i manjine”
Zagreb, 26.03.2009., Islamski centar Zagreb
,,Zaštita manjinskih prava u nacionalnom i međunarodnom zakonodavstvu”
 
Ljubomir Mikić
 
1. Pojam manjina ili manjine
 
Ne postoji opće prihvaćena definicija pojma ” manjina ” ili ” manjine ”.
 
Postojanje manjine u nekoj državi ili na nekom geografskom području stvar je faktičkog stanja, a ne pravne regulative.
 
Neke države, bez obzira na faktičko stanje, ne priznaju postojanje (nacionalnih ili ethičkih) manjina ili ih ne priznaju kao nacionalne ili etničke manjine, već religijske, jezične i sl.
 
Neki od kriterija za određivanje pojma ” manjina ”, koji se pri sagledavanju činjeničkog stanja koriste istovremeno, odnosno kumulativno su:
 
Objektivni kriteriji:
-         Kvalitativni kriterij – ” Manjina” se razlikuje od ” većine ”odnosno ima svoja specifična obilježja u odnosu na većinu, koja se najčešće odlikuju u različitoj nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti tj. porijeklu, različitoj vjerskoj pripadnosti, jezičnim i kulturnim različitostima i slično.
-         Kvantitativni kriterij – Pripadnici ” manjine ” su manje brojna skupina od pripadnika
” većine ” . Zastupljenost pripadnika manjinske skupine u stanovništvu neke države manja je od 50% i manja je od zastupljenosti koju ostvaruju pripadnici većinske skupine. U državi u kojoj niti jedna nacionalna ili etnička, vjerska ili jezična skupina ne čini više od polovice stanovništva, pripadnici svih skupina mogli bi se pozivati na zaštitu i poštivanje svojih manjinskih prava. Ovaj objektivni kriterij podrazumijeva i da manjinska zajednica nije dominantna skupina, odnosno da nije skupina koja, iako je u manjini, dominira nad većinom.
 
Subjektivni kriterij:
-         Pripadnici ”manjinske” skupine iskazuju želju i namjeru da očuvaju specifičnosti koje ih razlikuju od pripadnika ” većine ”, putem npr. aktivnog iskazujivanja svoje nacionalne ili etničke pripadnosti, prakticiranja svoje religiju, uporave svoj jezika i sl.
  
Kao ostali važni kriteriji u određivanju pojma ”manjina” u obzir se uzimaju i vremenski kriterij tj. dugogodišnje ili tradicionalno prisustvo pripadnika manjinske skupine na određenoj teritoriji (državi), te status državljanina.
 
Ovi kriteriji prave razliku između tzv. tradicionalnih manjina i novih ili novonastalih manjinskih skupina pod kojima se, najčešće, podrazumijevaju useljenici, izbjeglice, te radnici-migranti.
Pripadnici tih novih skupina ne uživaju zaštitu predviđenu za pripadnike ,,tradicionalnih manjina,, te specifična prava jamčena državljanima. Kao stranci, oni, međutim, u državi u kojoj borave imaju pravo na poštivanje ljudskih prava, kao i poštivanje specifičnih prava pojedinih skupina stranaca npr. izbjeglica.  
Pojam nacionalna ili etnička, vjerska ili jezička manjina različit je od pojma ” manjinski narod ”. Pojam ”manjinski narod”, također, nije definiran općeprihvaćenom definicijom, a pod njim se, uglavnom, podrazumijevaju starosjedilački narodi ( npr. Indijanci u državama Sjeverne i Južne Amerike, Aboridžini u Australiji, narod Sami u Skandinaviji i sl.), koji su tokom vremena  na svojim tradicionalnim teritorijama postali manjina u kvalitativnom i kvantitativnom smislu.
 
U Republici Hrvatskoj, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, nacionalna manjina je, usmislu ovoga Ustavnog zakona, određena kao skupina hrvatskih državljana čiji su pripadnici tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske, a njeni članovi imaju etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja različita od drugih građana i vodi ih želja za očuvanjem tih obilježja.
 
2.      Pojam manjinska prava
 
Manjinska prava su ljudska prava.
 
Manjinska se prava mogu opisati kao skup unutarnjih i međunarodnih odredbi i standarda nastalih u cilju zaštite, očuvanja i razvoja manjinskih nacionalnih ili etničkih, vjerskih, jezičnih i kulturnih identiteta i tradicija.
 
Ostvarivanjem manjinskih prava manjine se štiti od diskriminacije te im se omogućuje ostvarivanje pune i učinkovite jednakosti s pripadnicima većinskog naroda.
Ostvarivanje manjinskih prava trebalo bi omogućiti pripadnicima manjina uključenost u šire društvo uz uvažavanje i očuvanje svih postojećih različitosti i specifičnosti. Proces suprotan ovome, naziva se asimilacija (koja može biti dobrovoljna ili prisilna), a predstavlja uključivanje u šire društvo, ali uz gubitak identiteta i tradicije te preuzimanje istih od većine.  
Ostvarivanje specifičnih manjinskih prava ne predstavlja privilegiju manjinskih skupina, već je taj
vid ” pozitivne diskriminacije ” ili ” afirmativne akcije ” (terimini koji označavaju ostvarivanje dodatnih specifičnih prava manjina u odnosu na većinsko stanovništvo) vrsta mehanizma kojim se omogućava ostvarivanje jednakih mogućnosti i izjednačavanje građana, kao pojedinaca, u ostvarivanju svojih prava. U tom smislu,
” Pozitivnom diskriminacijom ” ili ”afirmativnom akcijom” ne sužavaju se ili ograničavaju prava većinskog naroda.
Specifična manjinska prava odnose se, najčešće, na određena prava u oblastima obrazovanja, uporabe jezika i pisma, njegovanja kulture, religije, informiranja i sl., kao i u ostvarivnju određenih političkih, ekonomskih i socijalnih prava.
 
Manjinska prava ne predstavljaju oblik kolektivnih prava, već da se odnose na prava pojedinaca pripadnika manjiskih zajednica.
Manjinska se prava, međutim, ostvaruju samostalno ili u zajednici.
 
Naime, kako određena prava nije moguće ostvariti samostalno već ona podrazumijevaju postojanje skupine, npr. pravo na uporabu jezika i pisma, određena se manjinska prava jamče i štite u odnosu na skupinu.
 
Kao jedan od  primjera ”kolektivnog” pristupa zaštiti manjiskih prava može se navesti članak 2.2. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije: ” Države potpisnice poduzet će, ako okolnosti to zahtijevaju, na socijalnom, ekonomskom, kulturnom i ostalim poljima, posebne i konkretne mjere za odgovarajuće osiguranje razvoja ili zaštite određenih rasnih skupina ili pojedinaca koje pripadaju tim skupinama…”.  U ovom se slučaju pod pojmom ,,rasna skupina” podrazumijevaju i nacionalne ili etničke zajednice, odnosno manjinske skupine.
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u članku 7. navodi: ” Republika Hrvatska osigurava ostvarivanje posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina koja oni uživaju pojedinačno ili zajedno s drugim osobama koje pripadaju istoj nacionalnoj manjini…”
 
3.      Povijest razvoja manjinskih prava
Do osnivanja organizacije Ujedinjenih naroda (UN) 1945. reguliranje položaja manjinskih zajednica bilo je uglavnom u isključivoj nadležnosti država, te se smatralo sastavnim elementom državnog suvereniteta tj. prava država da samostalno odlučuju o tome koje i kakve će standarde zaštite manjina primjenjivati na svojoj teritoriji.
U nekim slučajevima položaj i prava manjiskih zajednica bili su regulirani međudržavnim i mirovnim sporazumima.
 
Osnivanjem organizacije UN, donošenjem Povelje UN-a 1945., kao i usvajanjem i objavljivanjem Opće deklaracije o ljudskim pravima 1948. ljudska prava, pa samim tim i manjinska, dobila su novu, međunarodnu dimenziju.
 
1976. na snagu je stupio Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, u kojem se , između ostalog, navodi: ” Svaka država potpisnica ovog Pakta obvezuje se da će poštovati i osigurati svim pojedincima na svojem području i podvrgnutima njezinoj jurisdikciji prava priznata u ovom Paktu bez obzira na razlike kao što su one u rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom mišljenju, nacionalnom ili imovinskom porijeklu, rođenju ili bilo koja druga okolnost.”
Posebno značajnim za razvoj manjskih prava, smatra se članak 27. Pakta: ” U državama gdje postoje etničke, vjerske ili jezične manjine ne smije se osobama koje pripadaju takvim manjinama uskratiti pravo da, zajedno s ostalim članovima svoje skupine, imaju vlastiti kulturni život, da ispovjedaju i održavaju svoju vjeru ili da se služe svojim jezikom. ”      
 
Paralelno sa organizacijom UN, pitanjima razvoja i zaštite ljudskih prava bave se i regionalne organizacije, poput Vijeća Europe ( VE ), Organizacije za europsku sigurnost i suradnju ( OESS ) te, na određeni način, Europska Unija ( EU ).
 
(Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. u članku 14. koji se, iako ih kao takva izravno ne navodi, odnosi i na prava manjina: ”Uživanje prava i sloboda priznatih u ovoj Konvenciji mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost naconalnoj manjini, imovinsko stanje, rođenje, ili bilo koja druga okolnost.”
 
Međutim, tek početkom 90-tih godina prošlog stoljeća specifičnim se manjinskim pravima u, međunarodnim okvirima, počinje pridavati izraženija pažnja.
Jedan od razloga za intenziviranje rada na međunarodnim dokumentima i mehanizmima za zaštitu manjinskih prava bio je raspad nekoliko multietničkih država u Europi ( Sovjetski Savez, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija ), te stvaranje većeg broja kriznih žarišta i otpočinjanje većeg broja međuetničkih sukoba prouzročenih najčešće odnosima ”manjinskih” zajednica i ”većinskih” vlada. Uočeno je i da se međuetnički sukobi unutar jedne države lako mogu proširiti i dobiti karakteristike međudržavnih sukoba, imajući u vidu da pripadnici manjiske zajednice u jednoj državi mogu činiti većinu u drugoj državi i obrnuto. Zbog navedenog, međunarodnim mehanizmima zaštite manjinskih prava ne treba pristupati samo kao mehanizmima zaštite ljudskih prava pripadnika manjina, već i kao mehanizmima za prevenciju međuetničkih i međudržavnih sukoba te za izgradnju međuetničkog i međudržavnog povjerenja, stabilnosti i suradnje.
 
Međunarodni dokumenti koji reguliraju prava pripadnika manjina, obuhvaćaju samo osnovne i općeprihvaćene standarde te predstavljaju minimalni okvir za detaljnije reguliranje manjinskih prava na razini država. Pri reguliranju prava manjinskih zajednica države ne bi smjele ići ispod okvira prava predviđenih relevantnim međunarodnim dokumentima. Dakle, kao mehanizmi reguliranja i zaštite prava pripadnika manjinskih zajednica pojavljuju se paralelno različiti domaći i međunarodni propisi i instrumenti. 
 
Primjeri međunarodnih dokumenata posvećenih isključivo pravima i zaštiti manjina su Deklaracija UN-a o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama iz 1992. i Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, koja je stupila na snagu 1998. 
 
4.      Izvori manjinskih prava na međunarodnoj razini[1]
 
Međunarodni ugovori (pakt, povelja, protokol,konvencija), koji su obvezujući za sve stranke (države) ugovornice. Mogu biti multilateralni ili bilateralni.
 
Međunarodno običajno pravo, predstavlja nepisane općeprihvaćene standarde poštivanja i zaštite ljudskih prava, koje veliki broj država primjenjuje prihvatajući ih kao pravne obveze tj. izvor prava.
Dio običajnog prava pretočen je u međunarodne ugovore. Uopćeno govoreći, međunarodno običajno pravo obvezuje sve države, bez obzira da li su potpisale relevantne međunarodne ugovore.
 
Deklaracije i rezolucije (proklamacije, preporuke, načela) usvojene pod okriljem međunarodnih organizacija, nemaju karakter pravno obavezujućih dokumenata, ali predstavljaju određene političke i moralne obaveze kojih bi se države trebale pridržavati
 
5.      Međunarodne organizacije i međunarodni mehanizmi zaštite manjinskih prava
 
UN
 
Ugovori (pravno obvezujući za sve države stranke ugovora) i stručna nadzorna tijela:
-          Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima → Odbor za ljudska prava
-          Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima → Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava
-          Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije → Odbor za ukidanje svih oblika rasne diskriminacije
-          Konvecija protiv torture → Odbor za borbu protiv torture
-          Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena → Odbor za ukidanje diskriminacije žena
-          Konvencija i pravima djeteta → Odbor za prava djeteta
 
Deklaracije (pravno neobvezujuće izjave) i stručna tijela:
-          Opća deklaracija o ljudskim pravima
-          Deklaracija o vjerskoj toleranciji
-          Deklaracija UN o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama → Radna skupina za manjine (ne postoji nakon 2007.)
                                → Neovisni stručnjak za prava manjina   
 
 
 
 
 
VE
 
Ugovori (pravno obvezujući za sve države stranke ugovora) i nadzorna tijela:
-          Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda → Europski sud za ljudska prava
-          Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina → Odbor ministara VE uz pomoć Savjetodavnog odbora OKZNM
-          Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima → Odbor ministara VE uz pomoć Odbora stručnjaka za praćenje i ocjenu primjene EPRMJ
( Povelja se u RH odnosi na očuvanje i zaštitu talijanskog, srpskog, mađarskog, češkog, slovačkog, rusinskog i ukrajinskog jezika)
 
Neovisne institucije:
-          Europska komisija protiv rasizma i netolerancije
-          Povjerenik za ljudska prava
 
OSCE
 
Značajne institucije:
-          Visoki povjerenik za nacionalne manjine
 
(Djeluje na sprječavanju i iznalaženju rješenja za međuetničke napetosti i sukobe koji uključuju manjine. Ne vrši nadzor nad primjenom relevantnih međunarodnih standarda, već iste koristi za preporuke za smirivanje međuetničkih napetosti i sprječavanje sukoba u najranijoj fazi.)
● Haške preporuke o pravu nacionalnih manjina na obrazovanje
● Preporuke iz Osla o pravu nacionalnih manjina na uporabu vlastitog jezika
● Preporuke iz Lunda o učinkovitu sudjelovanju nacionalnih manjina u javnom životu
● Smjernice o uporabi manjinskih jezika u elektroničkim medijima
● Preporuke za rad policije u multietničkim društvima
 
-          Ured OESS za demokratske institucije i ljudska prava
 
EU
 
EU se oslanja na standarde i mehanizme zaštite ljudskih i manjinskih prava koji su razvijeni
u okviru drugih međunarodnih organizacija (npr. Ugovor o Europskoj Uniji upućuje na primjenu
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svim državama članicama)
 
EU je razvila pravne standarde za sprječavanje različitih oblika diskriminacije:
-          Direktiva o rasnoj jednakosti
-          Direktiva o uspostavljanju općeg okvira za jednak tretman pri zapošljavanju
-          Direktiva o spolnoj jednakosti
 
EU je uspostavila Europski centar za praćenje rasizma i ksenofobije koji je, od 01.03.2007.,
prerastao u Agenciju EU za temeljna prava
 
Kopenhaški kriteriji za članstvo u EU iz 1993.: ‘’…članstvo zahtjeva da je zemlja kandidat dostigla
stabilnost institucija koje garantiraju demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i poštovanje i zaštitu manjina.’’ (predmet razmatranja redovitih godišnjih izvješća Europske Komisije o državama
kandidatima i potencijalnim kandidatima za članstvo u EU)
 
 
6.      Zaštita i ostvarivanje manjinskih prava i sloboda u Republici Hrvatskoj
 
Izvori prava:
– Ustav Republike Hrvatske
– Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina
– Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH
– Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina u RH
– drugi zakoni
           
Specifične politike / dokumenti
– Nacionalni program za Rome
– Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma
– Pismo namjera hrvatske Vlade Vijeću sigurnosti UN o dovršenju mirne reintegracije…
 
Prava i slobode zajamčeni Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina (UZPNM):
 
-          Izjašnjavanje o pripadnosti nacionalnoj manjini
-          Uporaba imena i prezimena na jeziku i pismu nacionalne manjine
-          Dobivanje osobne iskaznice i na manjinskom jeziku i pismu
-          Služenje manjinskim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi te u službenoj uporabi
-          Odgoj i obrazovanje na manjinskom jeziku i pismu
-          Uporaba znamenja i simbola nacionalnih manjina
-          Ostvarivanje kulturne autonomije
-          Očitovanje vjere i osnivanje vjerskih zajednica
-          Pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanje djelatnosti javnog priopćavanja na manjinskom jeziku i pismu
-          Samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa
-          Zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini te u upravnim i pravosudnim tijelima
-          Sudjelovanje u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima preko vijeća i predstavnika nacionalnih manjina
 
UZPNM propisuje opću zabranu diskriminacije temeljene na pripadnosti nacionalnoj manjini te pripadnicima nacionalnih manjina jamči jednakost i jednaku pravnu zaštitu. (čl.4.st.4 UZPNM)
 
Ostvarivanje određenih manjinskih prava za pojedine manjine može ovisiti o:
            – brojčanoj zastupljenosti pripadnika pojedine manjine u RH ili na nekom njezinu području
            – stečenim pravima pojedine manjine
            – međunarodnim ugovorima
 
Nadzor nad ostvarivanjem prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina provode ovlaštena tijela
javne uprave, čiji rad usklađuje Vlada RH. Vladina je dužnost podnositi izvješća o provedbi UZPNM Hrvatskom saboru, najmanje jedanput u godini.
 
 

[1] United Nations Guide for Minorities, Office of the High Commissioner for Human Rights, 2001, Pamphlet No.1, str.6-7