Vlatko Jelenčić – počast žrtvama Srebrenice

Počast žrtvama Srebrenice –

mjesta  najvećeg genocida nakon 2. svjetskog rata

 

 

U organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba  29. i  30 svibnja 2009. godine 500 hrvatskih državljana, uglavnom  iz gradova gdje žive Bošnjaci – Muslimani posjetilo je Srebrenicu grad u istočnoj Bosni. U jednom autobusu bili su djelatnici društava Crvenog križa iz 10- tak gradova i općina koje je organizirao djelatnik Nacionalnog društva HCK Hilmo Hairlić. U konvoju su  po prvi put sudjelovali i 20-tak djelatnika i volontera Hrvatskog Crvenog križa iz 10-tak gradskih društava.

           
Nakon prespavane noći u Behram-begovoj medresi u Tuzli jutarnjim satima posjetili smo Memorijalni centar u Potočarima gdje se nalazi mezarje (groblje) u kojem je do sad pokopano preko 3.500 žrtava. Groblje ima oblik cvijeta za 7 latica sa muslimanskim molitvenim prostorom u središtu i ogromnim kamenim pločama na kojima su uklesana imena ubijenih. U tvornici nasuprot centra (vojnoj bazi UNPROFOR-a za vrijeme zločina) Amor Mašović, direktor Instituta za nestale osobe BIH održao je prezentaciju o otkrivenim masovnih grobnicama i upoznao sa nekim aspektima ovog stravičnog genocida. Da bi prikrili zločin ubojice su naknadno iskapali tijela ubijenih buldožerima i  ponovno ih zakapali u sekundarne i čak tercijarne grobnice. Do sada je iskopano preko 6.000 žrtava, a oko 4.000 ih je identificirano suvremenim forenzičkim metodama. Svjedočanstva majki i supruga nestalih (na video snimci) zaprepastila su nas količinom patnje, poniženja  i okrutnosti kojima  su bile izložene žrtve Srebrenice.

           
Nakon toga održan je i namaz podne (podnevno klanjanje) na kojemu je svoje stihove govorio poznati hrvatski pjesnik Enes Kišević. U 16,00 sati za 20- tak hodočasnika – katolika održana je i sv. Misa koju je služio tuzlanski fratar fra Martin Antunović u kapeli sv. Marije na lokalitetu Klisa u Srebrenici. Vjerovali ili ne još 33 obitelji (oko 100 osoba) Hrvata katolika danas žive u Srebrenici i Bratuncu. U kulturno umjetničkom programu u srebreničkom Domu kulture svoja  su plesna i pjevačka umijeća pokazali mladi iz 10- tak  KUD-ova bošnjačke nacionalne manjine iz RH i domaćina. Nakon kratkog zadržavanja u Kalesiji vratili smo se kućama oko 2.00 h poslije ponoći.

 

Pod geslom ŤDa se nikad ne zaboraviť,  III. konvoj mladih Bošnjaka RH i njihovih prijatelja  odao je počast i poklonio se žrtvama stravičnog genocida kojeg je sredinom srpnja 1995. godine počinila vojska bosanskih Srba pod komandom Ratka Mladića. Pred očima cijele međunarodne zajednice brutalni zločinci su u  tjedan dana od 11. srpnja mučki ubili preko 8.500.  muškaraca  od dječaka do staraca.

           
ŤNoć je trajala praćena jaucima, kricima i zapomaganjima nemoćnog bošnjačkog naroda. Nitko, danas, poslije više dana od noći strave i užasa ne zna koliko je poklano i netragom odvedeno ljudi Srebrenice. Da bi izazvali što više straha u ljudima, zlikovci putem razglasa puštaju neartikulirane i zastrašujuće poruke. Slijedi odvođenje djevojaka koje se, logično, više nisu pojavile među zapanjenom masom. U prvim jutarnjim satima počinju pristizati autobusi s registarskih tablicama Srbije. Četnici su nastavili svoj krvavi pir : u autobuse i kamione je odvođeno stanovništvo Srebrenice u grupama od po 30- tak osoba, uglavnom žena, djece i hromih ili slijepih staraca. Sve muško stanovništvo od 10 do 70 godina je odvajano i odvezeno na stadion u Bratuncu.ť (1*)

           
Zločin je pomno planiran u glavama velikosrpskih voždova, a cilj mu je bio etnički Ťočistitiť srednje Podrinje od bošnjačkog življa kao što su to radili i četnici u 2. svjetskom ratu. Međunarodna zajednica pokazala je još jednom svoju nemoć i licemjerje,  jer su ubojice bošnjačke muškarce odvajali i odvozili na stratišta ispred očiju nizozemskih vojnika UN-a koji su imali mandat zaštititi i braniti 30.000 prognanih Bošnjaka u Ťzaštićenoj  UN zoniť u Potočarima. U isto vrijeme počinili su i neviđene zločine silovanja nezaštićenih bošnjačkih djevojaka i žena, u sklopu planirane zločinačke strategije etničkog čišćenja.  

           
Može se povući paralela i sa Bleiburgom u svibnju 1945.  kada su Britanci predali poražene vojnike Hrvatske domovinske vojske, mnoštvo civila i zarobljene formacije drugih poraženih  vojski na milost i nemilost Titovih partizana. Bez suđenja, rezultat tog krvavog orgijanja bile su  bile tisuće masovnih  grobnice i križni putovi o kojima se još ni danas ne smije otvoreno govoriti. Kao ni u Srebrenici nitko od tadašnjih Ťpobjednikať, nije se pitao poštuju li se međunarodno humanitarno i ratno pravo. Smiju li se pobiti tisuće nevinih, ranjenih i izgladnjelih osoba, uglavnom  civila zbog nekoliko krivaca kojima na sudu  nije dokazana krivnja ? Po logici velikih sve se smije radi očuvanja njihovih interesa.

             
Poslije ostvarenog zločinačkog cilja, na visokim mjestima izreći će se par nejasnih isprika, obrisat  će se nekoliko lažnih suza i Ťosuditiť nedefinirane krivce važnim međunarodnim deklaracijama. Neki Clintoni otvorit će memorijalne centre genocida i tako će se umiriti savjest proračunate međunarodne zajednice. Nekolicina domaćih  poltrona snimit će se par filmova sa happy endom u kojima će se izjednačiti krivnja svih strana u sukobu. Za takve Ťživotno čudnovateť (3*) filmove nagradit će ih čak i Zlatnom palmom u Cannesu.  Domaće ulizice na preporuke Ťhaških stručnjaka ť pisat će neobjektivnu povijest naših prostora sa utkanim sjemenom budućih okrutnih  sukoba i podjela.  Tko je i s kojim ciljevima  sve to zakuhao, nikad se neće ili neće smjeti doznati.

           
ŤDio miroljubljivog i objektivnog svijeta ostao je konsterniran pred viješću o zločinu, koji unatoč svemu nema svoju usporedbu. Nema, jer niti Gurenica, nit Sabra i Shatila ne mogu se komparirati sa Srebrenicom. Tri i pol godine straha, patnje i gladi i onda definitivan kraj u najvećim mukama. Oči su ipak daleko od srca i obratno. Stotine tiskanih i kazanih komentara o srpskim zvjerstvima počinjenim nad Bošnjacima Srebrenice i Podrinja sve se više doimaju floskulom i frazom. Što u ovom trenutku znače iskazi određenih svjetskih subjekata da se sve znalo kad nitko prstom nije mrdnuo da se civilno stanovništvo na vrijeme evakuira i spasi. Desetine porodica ostale su bez ijedne muške glave. Život bez nade, radosti i čekanja. Sad je kažu mir i vrijeme oprosta, vrijeme pomirenja. Frazeološki lijepo intonirano. Mog djetinjstva, mladih dana, mojih bližnjih i mojih jarana više nema među živima. Umrle su sve uspomene. Šta preostaje? Djelić života osuđen na mržnju i očaj. Oprosta i pomirenja nema i nikad ga biti neće. Snage za osvetu ima i bit će je više.ť (2*)

           
A mržnja među ljudima i narodima ostat će i dalje i čekati novu priliku da ponovno krene u svoj krvavi pohod. Žrtve neće dobiti svoju pravu zadovoljštinu, jer se krvnici nikad neće pokajati,  priznati krivicu i za svoj zločin biti pravedno osuđeni. Zločinci  neće doživjeti svoju katarzu jer im nikad u svijest i savjest neće doprijeti da su bez milosti ubili brata čovjeka čija je jedina Ťkrivnjať bila to što je druge vjere, nacije ili boje kože.

           

           
ŤPOMIRENJE ne bi trebala biti fraza, niti utopija već veliki izazov.       

        
Danas je pojam pomirenja u političara zloupotrebljen, jer političari žele sve zaboraviti, ne tražiti pravdu, ne iskorijeniti zločin.  Treba slušati, ne tjerati ljude da o tome ne govore, da šute.  Tek potom dolazi  pitanje : Kako živjeti s tim iskustvom ?  Mora li to iskustvo odrediti našu sadašnjost i budućnost ?

           
Šansa za bolju budućnost postoji ako žrtva želi naučiti živjeti sa svojom prošlosti (ne osloboditi se dijela prošlosti), već ga se sjećati na jedan drugi način. Ono što čovjeka povezuje s tom bolnom prošlošću može postati izvor novoga života.

           
Drugačije se sjećati prošlosti podrazumijeva prije svega ISTINU.  Nasilje od jučer je kao mnoštvo LAŽI. Laži o zemlji, o neprijatelju, o svemu. Da bi se imala SLOBODA  treba se osloboditi te laži i govoriti istinu.  To je prvi korak procesa POMIRENJA, jer ono nije samo pojam, ni odluka, već  je doista PROCES.          Samo se preko istine može doći do PRAVEDNOSTI, što je drugi korak istog procesa.  Bez  istine pravda se pretvara u OSVETU. 

A  da ne bi bila osvetom, mora imati tri obilježja i to na društvenoj razini  pomirenja :

            a)  zločini moraju biti procesuirani i kažnjeni

            b)  žrtvama treba dati odštetu

            c)  rekonstrukcijom društva treba otkriti koji su bili razlozi nasilja i rata te ih nastojati      otkloniti.ť (4*)

           
Na koncu, svima nama nasušno je potrebno upoznavati mjesta ogromne ljudske patnje i stradanja i s pijetetom sjećati se žrtava bezdušnih zločinaca. Nažalost, svjedoci i suvremenici smo  ovog krvavog pira  koji se događao u našem susjedstvu. Koliko god je ljudska priroda u svojoj dubokoj biti altruistična, toliko zna postati i okrutna kad je posvećena obrani mita Ťkrvi i tlať. Zato se na mjestima groznih zločina, kao što je srebrenički mi osobno, kao i novi naraštaji trebamo odgajati u duhu tolerancije, praštanja, pomirenja i svih načela pokreta Crvenog križa i Crvenog polumjeseca.

 

Citati :

 

1*, 2* ; Mirsad MUSTAFIĆ, Sjećanje na Srebrenicu, Tuzla, 2006. (profesor i novinar rodom iz Srebrenice)

3* – asocijacija na film ŤŽivot je čudoť, 2004.  Emira Nemanje KUSTURICE

4* ; Duncan MacLaren, generalni tajnik Caritasa Internationalis

 

 

Vlatko Jelenčić, Slatina

 

14. kolovoza 2009.