Jedanaest godina od prve dženaze u Memorijalnom centru Potočari
U ponedjeljak, 31. marta, navršava se jedanaest godina od prve dženaze žrtavama genocida u Memorijalnom centru. “Memorijalni centar u Potočarima prošle godine je posjetilo 35.510 posjetilaca, a od tog broja bio je 9.961 stranac”, kazao je u izjavi Agenciji Fena direktor Memorijalnog centra Mersed Smajlović.
Učenjem fatihe i polaganjem cvijeća sutra će biti obilježena prve dženaze u Memorijalnom centru, najavljeno je iz Upravnog odbora Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.
Odlukom visokog predstavnika Wolfganga Petritscha od 25. oktobra 2000. godine, određena je zemljišna lokacija u Potočarima, za mezarje i spomen-obilježje onima koji su stradali u julu 1995. godine u genocidu. Odlukom visokog predstavnika Paddyja Ashdowna 2003. godine, “Fabrika akumulatora” koja se nalazi prekoputa mezarja, a koju je koristio holandski bataljon (DUTCHBAT) od 1994. do 1995. godine, pripala je Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, spomen obilježje i mezarje… Prije 11 godina izvršen je ukop 600 identificiranih žrtava genocida iz 1995. godine.
U narednom periodu planirana izgradnja pratećeg kompleksa u okviru kojeg treba biti prostor za upravu Memorijalnog centra, dokumentacioni centar, biblioteka, soba za audio i videoprojekte, sala za sastanke i prostor za udruženja, prostor za izložbe spomen-sobe te prostor za vjerske sadržaje.
“Trenutno se radi multimedijalna soba u saradnji s Mirkom Klarinom iz agencije Sense koja će nam donirati sav audio i videomaterijal. Naredni projekti će biti realizovani korak po korak, zavisno od donatora. Donatorska sredstva za Memorijalni kompleks uplaćuju se na račun Centralne banke BiH”, objašnjava Mersed Smajlović.
Dosad je u Memorijalnom kompleksu u Potočarima obavljeno 13 kolektivnih dženaza i ukopano 6.066 žrtava genocida, dok je 188 žrtava ukopano na drugim lokacijama. Na spomen-zidu oko musale, koja predstavlja centralni dio Memorijalnog kompleksa, ispisana su imena nestalih žrtava mlađih od 18 godina. Ispisano je 685 imena žrtava genocida, dosad je ukopano 515, a traži se još 170 maloljetnih osoba.
Žrtve genocida u Srebrenici pronalažene su na više od 150 različitih lokaliteta na području Podrinja, od čega u 74 masovne grobnice većinom sekundarnog karaktera, a za oko 1.500 žrtava genocida u Srebrenici se još uvijek traga.
Tokom genocida u Srebrenici nestalo je više od 787 osoba starosti od šezdesetih godina, a među njima 59 žena.
Najmlađa žrtva je novorođenče Fatima Muhić, beba Have i Hajrudina Muhića. Hava Muhić djevojčicu je rodila u bazi holandskog UNPROFOR-a, nakon pada Srebrenice, u noći sa 12. na 13. juli 1995. godine, koja je ukopana 2012. godine.
Prije dvije godine u Memorijalnom kompleksu u Potočarima ukopan je i katolik Rudorf Ren.
Memorijalni centar je u septembru 2003. godine zvanično otvorio bivši američki predsjednik Bill Clinton.
Prije jedanaest godina, kada je postavljen kamen temeljac za Memorijalni centar, sve je ukazivalo na to da će on biti mezarje koje će biti samo to, rekao je novinarima načelnik opštine Srebrenica Ćamil Duraković. Ipak, centar je prerastao u jednu planetarnu stvar i za njega se čulo širom svijeta.
“Svake godine pokušavamo podsjetiti one koji se Srebrenice sjećaju samo 11. jula, da je prije jedanaest godina na sutrašnji dan uspostavljen Memorijalni centar i mi želimo taj datum da gajimo u svojim srcima kao početak jednog olakšanja za sve porodice koje su našle mjesto gdje će ukopati svoje najmilije. Prošle godine je po prvi put i predsjednik Skupštine opštine Srebrenica Radomir Pavlović smogao snage, došao sa nama ovdje i odao počast žrtvama, što nam govori da će centar po svojoj simbolici imati perspektivu”, poručio je Duraković.
“Mi majke, dok postojimo, Memorijalni centar će biti naše hodočašće i nešto što ostavljamo našim unučadima, praunučadima, da se ne zaboravi, ne ponovi i da se zna šta se desilo pod zastavom Ujedinjenih nacija, na početku 21. vijeka. Ja sam prošle godine ukopala dvije kosti svoga sina Nermina, a maloprije sam posjetila njegov mezar, zamolila dragog Allaha da mu oprosti grijehe ako ih je imao, a da zločince koji su počinili ovaj genocid stigne, ako ne ljudska, bar Božija pravda”, kazala je Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Pokret majke enklave Srebrenica i Žepa”. Memorijalni centar za žrtve genocida je druga Kaba, kazala je Subašić, dodavši da bi na ovo mjesto trebali doći i svi oni koji su počinili genocid.
Izrazila je mišljenje da postoje žrtve koje nikada neće biti pronađene, dodavši da će udruženje, zajedno sa nevladinim organizacijama, za 25. godišnjicu genocida nastojati da se postave nišani svih onih koji su ubijeni i nestali 1995. godine.
Preko puta Memorijalnog centra u Potočarima nalazi se cvjećara i suvenirnica, čija je vlasnica šestedestdvogodišnja Fadila Efendić, majka Srebrenice, koja je tokom srebreničkog genocida izgubila muža Hameda i sina Fejzu, ali i brojne članova uže i šire familije.Fadila svakog dana gleda u mezar svog muža koji je ukopan 31. marta 2003. godine te sina, koji je imao nepunih 20 godina kada je ubijen, a svoj vječni smiraj je pronašao prošle godine kada je u Memorijalnom kompleksu ukopan sa još 408 nevinih žrtava.
Srebrenička majka Fadila u Potočarima živi sama u svojoj kući u koju se vratila 2002. godine, kada je bila jedna od prvih povratnika. “Najteže je bilo to što sam se vratila sama i u devastiranu kuću. Četiri godine nakon povratka ovdje, odlučila sam da nešto moram raditi, da ne mogu sve da stignem od penzije, invalidnine. Došla sam na ideju da bih mogla prodavati cvijeće jer sam prije rata radila 20 godina u trgovini, i htjela sam to sve na neki način iskoristiti. Od otvaranja radnje, nisam nikad dana prekidala s radom. U januaru nema nikoga, ali ja presjedim. Nisam htjela odustati, treba dosta strpljenja i napora i onda dođu rezultati”, priča Fadila.
Prošle godine Fadila je, povodom ukopa svog sina, štampala 217 majica i poklonila ih posjetiocima Potočara. Na majici je pisalo “217 x Fejzo 1975-1995 SREBRENICA”, a što je podsjećanje na činjenicu da je u genocidu u Srebrenici ubijeno i 217 vršnjaka njenog sina, koji su rođeni 1975. godine.
Uprkos vlastitoj tragediji, ova srebrenička majka je smogla snage da se vrati u Potočare i jedna je od svijetlih primjera povratnika. Kaže da su joj njeno troje unučadi svijetla tačka u životu, ali i njena suvenirnica joj pruža nadu za život.
Ne treba zaboraviti da su se i moga srebrenička djeca, nakon završenih studija, vratila na svoja ognjišta i rade što god stignu ili što im se ponudi. U Srebrenici nema biranja, nema socijalne skrbi i javnih kuhinja. Treba raditi i misliti pozitivno. Slagati, timski, projekte i obraćati se EU….i onda čekati. Mnogi projekti bi trebali proči, kaže Azir jedan od mladih stručnjaka koji je svakodnevno na dispoziciji u Potočarima. Nema radnog vremena, ali kad dođe kući, ćeka ga njegovo dijete i supruga koja vodi brigu da obiteljska idila ne bude narušena. Aferim Aziru i svim drugim srebreničanima koji su u okolnim selima, svoji na svome, koji istrajno i vrijedno rade…vjeruju u bolju budućnost za svoju djecu i svoju unućad!
Kemal B.Bukvić