BUDI PROMJENA KOJU ŽELIŠ VIDJETI!

Budućnost je zatrpana u masovnoj grobnici….

U Prijedoru pokraj vode Sane, zaklali smo mnoge Muslimane…

Mnoga je budućnost završila odavno, okružena logorskom žicom, zatrpana u masovnoj grobnici. Ne govorim samo o roditeljima koji su izgubili djecu, o djeci koja su izgubila roditelje, već i o djeci koja nisu stigla postati roditeljima, o djeci koja nisu stigla postati djecom……

„Rat je bio genocid i agresija na suverenu državu BiH. To je sve odavno bilo kreirano u Beogradu. Slično je bilo i u ranijim ratovima na našim prostorima….Te iste “bivše komšije” koje su pokazivali Sembercima i ostalim paravojnim hordama iz Srbije gdje žive Bošnjaci i Hrvati, sada krive političare: “Vidi šta su nam uradili”. Ne mogu da vjerujem da sadašnji član Olimpijskog komiteta BiH, Siniša Kisić, koji je uslikan u logoru Luka sa dželatima u uniformi (tu sliku imam) može godinama ostati na poziciji. Siniša je tukao i mučio jednog odbojkaša u džamiji, a njegova supruga je bila prisutna. Njih oboje sam spomenuo u knjizi…Ne vjerujem u suživot sa agresorima, jer Dejton je nepravedan i trebao je biti samo privremeno rješenje, to i Amerikanci sve više shvaćaju.“  Kenan Trebinčević, knjiga „The Bosnian List“

Od tragedije jednog naroda samo je šutnja o njoj još veća tragedija koja ne pogađa samo točno određenu skupinu, nego ponajprije one koji tu tragediju iz raznih razloga ne vide i ne mogu vidjeti.

Unatoč, po mom mišljenju, organiziranoj i masovnoj šutnji u javnosti najprije slabašno, a onda sve znatnije su prodirali istinoljubivi glasovi o vremenima koja su dva naroda preživljavala, vremenima koja su i danas u svijesti običnih ljudi prisutna s potpuno oprečnim stajalištima, Dok su mnogi šutjeli gledajući i slušajući višegodišnje mučenje i ubijanje dva suverena naroda u Bosni i Hercegovini, iznenađuje činjenica da su i oni koji su preživjeli konc logore smrti i Koričanske stijene, kao i njihovi sunarodnjaci, njihovi najbliži rođaci, godinama šutjeli?! ZAŠTO??

Godinama sam pokušavao naći odgovor, razgovarao sa ljudima doline rijeke Sane, ponekad smo se znali i sporječkati, ali odgovor nisam nalazio. Prije godinu dana uhvatio sam se u fajt s dobrim prijateljem Sanelom Modronjom koji je skužio moju ljutnju i pao je dogovor: uz pomoć ljudi iz Prijedora koje dobro poznaje, prije svih Edin Ramulić, momak koji je uspio preživjeti i žutu i bijelu i crnu traku….organizirat ćemo manifestaciju Dani bijele trake u Zagrebu. Računali smo ne razmišljajući uopće o negativnom odgovoru, na podršku i pomoć našeg dragog gradonašelnika Milana Bandića. Dabome, gradonačelnik je iz prve podržao našu ideju, a onda su se uključili drugi i sve je bilo lako.

Podršku smo dobili od Muftije dr.Aziza Hasanovića, Muftije u mirovini Ševke ef.Omerbašića, predsjednika Medžlisa IZ ZG dr.Gzima Redžepija, Glavnog imama kura hafiza Aziza Alilija, predsjedništva Vijeća BNM GZ, pojedinih vijećnika iz sva tri mandata, Vijeća žena Medžlisa IZ ZG, naših prijatelja….prijatelja iz S.Mosta, Prijedora, Den Haga, Bihaća, Zagreba….tako da smo priredili tjedan ispunjen tugom i sjećanjem, podsjetili smo se prvog genocida u BiH koji je do sada službeno priznala jedino država Masačusec, bilo je i suza svaku veće, teškog sna…ali i pitanja sa kojima smo se budili: ZAŠTO SVI ZLOČINCI JOŠ UVIJEK NISU PROCESUIRANI I KAŽNJENI? ZAŠTO NAČELNIK PRIJEDORA, ZAGREBAČKI STUDENT, NEMA HRABROSTI DOZVOLITI DA SE POBIJENIM CIVILIMA PODIGNE SPOMEN OBILJEŽJE? ZAŠTO GRAD SA NAJVIŠE LOGORA U BiH, 3173 POBIJENIH CIVILA, 102 POBIJENE DJECE, 266 UBIJENIH I STOTINE SILOVANIH ŽENA U KOJEM JE POČINJEN GENOCID NA POČETKU AGRESIJE NA BiH ŽIVI U STRAHU OD SOPSTVENE SAVJESTI? AKO JE UOPĆE TAMOŠNJI STANOVNICI IMAJU??

Prvih dana agresije na BiH blizu 31.000 Bošnjaka i Hrvata prošli su kroz zloglasne logore u ovom dijelu BiH, više od 53.000 nesrba su bili žrtve progona i deportacija, najsurovijih zločina nad civilima, porušene su bošnjačke i hrvatske kuće, bogomolje…. Sve je počelo 31.05. 1992. godine kada su srpske vlasti u Prijedoru naredile nesrpskom stanovništvu da svoje kuće obilježe isticanjem bijelih čaršafa ili zastava na vidnim mjestima, a da oko ruke nose bijelu traku kada izlaze iz kuće. Bilo je to jasno obilježavanje onoga ko je meta. Ljudi s bijelim trakama bili su tih dana ništa drugo do oni koje treba ubiti, protjerati, mučiti, oni koji trebaju nestati, premda su još di jučer bili komšije i prijatelji svojih dželata. Nakon 1939. i nacističkog proglasa po kojem su poljski Židovi morali nositi bijele trake s plavom Davidovom zvijezdom oko rukava taj prokušani recept za obilježavanje jedne religijske ili etničke skupine prvi put je ponovno uspješno primijenjen. Počela je kampanja istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracijski logori i činjeni drugi zločini, i čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94% bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s teritorija općine Prijedor.

Genocid u Prijedoru sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida, silovanja, mućenja u koncentracionim logorima smrti, nasilnim protjerivanjima predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju srpsko-crnogorskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima i Hrvatima. Upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja, silovanja, protjerivanja, rušenja i uništavanja materjalnih i duhovnih dokaza o postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti ideje Bosne i Bosanskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani svijet, rušio se jedan grad i ljudi toga grada.

Na 22. godišnjicu od početka genocida u Prijedoru u ime žrtava toga zločina poručujemo negatorima genocida u Prijedoru, a posebno gradonačelniku Marku Paviću i njegovom establišmentu da će najgori oblik zločina protiv čovjeka i civilizacije, zločin genocida biti sudski dokazan i u Prijedoru. Jer nepravda i zločin najveće vrste jeste što su Prijedorčani ni krivi ni dužni usmrćeni u najtežim mukama, još veća nepravda prema žrtvama bi bila ako ubice Prijedora i Prijedorčana ostanu nepronađene, nekažnjene, ako istina i pravda ne pobijede. Zato imamo velik dug prema prijedorskim žrtvama, koje su ubijene zarad velikosrpskih nacionalističkih ciljeva, jer tim ciljevima smetaju Bošnjaci, Hrvati, muslimani, ljudi, građani, Prijedorčani.

Dakle, od kraja maja do kraja augusta 1992. godine u Prijedoru su ubijena 102 djeteta, 266 žena, od toga 10 djevojčica… Nadomak Prijedora pronađena je najveća masovna grobnica iz proteklog rata na ovim prostorima. Grobnica Tomašica bilo je mjesto gdje su prijedorska policija, civilna zaštita i srpska vojska, u kamionima dovozili, a potom bagerima zakopali stotine sinova, očeva, braće… Bili su to dani kada se ubijalo komšiju, dojučerašnjeg školskog prijatelja iz klupe, dojučerašnjeg poznanika ili radnog kolegu, samo zbog toga što se “pogrešno” zove.

Prijedorski logori Keraterm, Omarska, Trnopolje…, ostat će zapamćeni kao najokrutnija mučilišta kroz koje su ljudi prošli, mjesta koja su poput Auschwitza, postojala samo zbog toga da bi se nad zatvorenicima iživljavalo na sve moguće načine. Neki Prijedorčani su mučeni i ubijani na kućnom pragu, naočigled porodice, a potom su na kamionima prevoženi kroz cijeli grad da bi bili zatrpani u masovne grobnice. Korićanske stijene mjesto su gdje se desio jedan od najvećih sločina. Na tom mjestu strijeljano je više od 200 muškaraca logoraša, a njihova tijela su bačena u provaliju, a potom izmještana u masovne grobnice.

Dana bijelih traka, koji se i danas obilježava u cijelom svijetu, ima za cilj poslati univerzalnu poruku poruku o borbi protiv diskriminacije i podsjetiti na strašne zločine nad prijedorskim nesrbima. Međutim, gradonačelnik Marko Pavić i njegove pristalice se još uvijek suočavaju sa nedostatkom ljudske dosljednosti i moralne dostojanstvenosti o priznavanju istine o genocidu, pokajanju za genocid, materjalnoj nadoknadi za žrtve genocida i hapšenju idejnih tvoraca i realizatora genocida koji se još uvijek šetaju, nekada divnim prijedorskim korzom. Pavić zabranjuje obilježavanja godišnjica od početka zločina agresije i genocida zbog korištenja riječi ‘genocid’, te nalaže prijedorskoj policiji da podnese krivične prijave protiv organizatora. To je nastavak genocida u Prijedoru drugim sredstvima. Pavić javno ponižava organizacije koje okupljaju žrtve i svijedoke genocida i tako namjerno, organizovano i ciljano širi strah među porodicama ubijenih i nestalih prijedorčana. Istovremeno se Prijedorom slobodno šetaju ratni zločinci zauzimajući pozicije u lokalnoj vlasti. Pavić dozvoljava skupove fašističkih grupa protiv kojih su se Prijedorčani i svi antifašisti borili u Drugom svjetskom ratu, a žrtvama zabranjuje pravo na sjećanje, istinu i pravdu. Pavić ignoriše zahtjeve predstavnika međunarodne zajednice koji su mu jasno dali do znanja da diskriminacija po nacionalnoj i vjerskoj osnovi mora biti obustavljena, da istina o genocidu mora biti dokućena, da se zločinci moraju osuditi i pravda zadovoljiti, te da se stradanja svih prijedorskih žrtava moraju obilježiti jednako, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Genocid u Prijedoru je oličenje o tome dokle mogu ići granice bezumlja, mržnje, netolerancije, neljudskosti, nepriznavanja, nepoštovanja, neprihvatanja drugačijeg i drugog. Vratit ćemo školovanu i pametnu bošnjačku mladost na prijedorsko korzo jer Prijedor očekuje bošnjačku ljudsku ruku da svojim radom ponovo obnovi gradsku ljepotu, srušenu genocidom od ljudi bez časti. Marko Pavić, koji se uporno bori za višu poziciju u RS-u koja bi mu trebala osigurati sigurniji život i odagnati strah od procesuiranja, treba znati da žrtve neće odustati od borbe za istinu i pravdu sve dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi, dok se ne postigne pravda za žrtve, ne donese mir za preživjele i ne izgradi prihvatljiva i ljudski snošljiva budućnost za bošnjačku i hrvatsku djecu u Prijedoru. Nećemo dopustiti da genocid u Prijedoru bude zaboravljen jer je strah od zaborava prijedorskog genocida veći od užasa srpskog zločina u Prijedoru.

Prijedor je vjerovatno i jedini grad na svijetu iz kojeg je više od 30 pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, a među njima i Milomir Stakić, predsjednik “Kriznog štaba općine Prijedor” koji je između ostalih donio i takvu naredbu da nesrbi nose bijele trake. On je u Hagu osuđen na 40 godina zatvora. Stakić je, također, odgovoran i za pogubljenje više 200 ljudi na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić 21. augusta 1992. godine.

Ono što je karakteristično za Prijedor je to da su tamo ubijane kompletne porodice i to u jednom ili u nekoliko dana. Prijedorske majke, među kojima i Hava Tatatarević, izgubile su i po šest sinova. Hava je majka koja je postala simbolom najveće patnje u tom gradu. Njoj su ubili šest sinova i supruga. Nažalost, nije jedina. Među porodicama koje su gotovo cijele ubijene, osim sinova i supruga Have Tatarević, je i porodica Hegić. Mini Hegić je ubijeno pet sinova i suprug. Muneveri Zenković su ubijena četiri sina, Hasniji Kadirić su također ubijena četiri sina. Četiri brata u porodici Mrkalj su također ubijeni…

“Ne halalim ti, ‘junače’”, tekst je sandžačke književnice Šefke Begović-Ličina, posvećen Havi Tatarević, u kojem je opisan sav bol majke koja je izgubila sinove, koji su sada pronađeni u Tomašici.

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, u suradnji s KDBH Preporod – Mešihat IZ -Medžlis IZ Zagreb – Udruženje Prijedorčanki “Izvor” – Udruženje „Optimisti“ Kozarac, pripremilo je tjedni program želeći od zaborava otrgnuti prvi genocid u BiH koji mnogi još uvijek po svemu sudeći svjesno guraju pod tepih!? Da li se i čega, danas nakon 22 godine od prestanka vatrenih dejstava, plaše Bošnjaci i Hrvati Prijedora, teško je dokučiti?? O mogućim uzrocima straha, bojazni za svoje i živote najbližih, govorili su tokom četri dana mnogi kompetentni poznavaoci genocida i agresije na BiH.

Prvog dana, na temu „Prijedor, 22 godine poslije – posljedice“ govorili su vrlo otvoreno i korektno, Vesna Teršelić iz zagrebačke Documente, Goran Zorić iz Prijedora član udruge „Kvart“ i Refik Hodžić dugogodišnji suradnik Međunarodnog suda pravde u Hagu. Nedostajala je banjalučanka Gordana Katana, novinar i odlićan poznavalac prilika u Prijedoru devedesetih koja,iako je bila najavljena, nije mogla doći zbog nepredviđenih osobnih problema. Naravno, Edin Ramulić sa kojim odlično surađujemo bio je neizostavan i svojim iskustvom, preživljenim vremenom u više logora, ponovo je zainteresirao  sve prisutne. Bilo je dosta pitanja od strane svih onih koji nastoje da ne zaborave, a da li su zadovoljni dobijenim odgovorima samo oni znaju?! „Nazivajući obilježavanje stradanja porodica 3.173 ubijena Prijedorčana, od kojih 102 djece, “slavljem” i “običnom gej paradom” Pavić je samo još jednom potvrdio svoju kontinuiranu politiku segregacije i otvorene diskriminacije prijedorskih žrtava nesrpske nacionalnosti. Šta očekivati od čovjeka koji je policiji nalagao zabranjivanje javnih komemoracija, orkestrirao hajku i krivično gonjenje aktivista iz udruženja logoraša i porodica nestalih, i koji otvoreno odbija i primisao da dozvoli gradnju spomenika nesrpskim žrtvama u Prijedoru ili memorijala u Omarskoj“, upitao se Hodžić, direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu iz New Yorka,  dodajući: Stidim se što moj grad ima takvog gradonačelnika!
Nakon tribine otvorena je izložba TOMAŠICA koja je zorno prikazala sve ono o čemu je bilo govora. Vjerovatno bi i prisustvo odvjetnika Dragoljuba Todorovića odličnog poznavaoca događanja u Prijedoru i cijeloj dolini rijeke Sane pridonijelo još većoj kvaliteti  Dana, ali bit će prilike.  Autor izložbe je dr.Mujo Begić. Moderator je bila vijećnica i povjesničarka Sena Kulenović.

Utorak, 27.05. je bio rezerviran za dokumentarno-igrani film PRIJEDORSKO LJETO 1992. autora Enesa Hotića iz Sanskog Mosta. Suautor na filmu bila je Helena Anušić, novinarka, porijeklom iz Prijedora, koja živi i radi u Rijeci. Moderator je bila vijećnica Aldijana Bešić.

Autor filma Enes Hotić izjavio je da se za Prijedor može slobodno reći da je to Srebrenica prije Srebrenice, budući da je za vrijeme rata više od 51.000 Prijedorčana protjerano iz svojih domova, dok je 31.000 Bošnjaka i Hrvata prošlo kroz srpske logore. Igrano-dokumentarni film “Prijedorsko ljeto 92”, je utemeljen na nekoliko potresnih priča koje oslikavaju genezu ratnih dešavanja na području općine Prijedor. “Kada govorimo o Prijedoru bitno je spomenuti Tomašicu, najveću masovnu grobnicu na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, koja je dugo i vješto skrivana tajna naših komšija koje su zasigurno znali čije kosti ta grobnica krije”, rekao je Hotić. Dodao je da film govori o stradanju Bošnjačkog naroda i da mu je cilj da bude amanet generacijama koje dolaze kako se strašni zločini počinjeni na području Prijedora, Srebrenice, Foče, Goražda, Sarajeva i drugih bh. gradova nikad i nikome, a pogotovo Bošnjacima, ne bi ponovili.

U filmu su zabilježeni autentični iskazi osoba koje su preživjele te zločine, a koji su uveliko ‘pokriveni’ rekonstrukcijom događaja. Film “PrijedoRSko ljeto 92” premijerno je prikazan 23. novembra 2013. u švedskom Malmöu, a zatim je, takođe premijerno, prikazan u Sarajevu 22.01.2014. te 24. januara u Kopru u Sloveniji.

Za srijedu, koju po običaju organizira Vijeće žena IC Zagreb, govorile su priznate svjetske psihijatrice koje se godinama bave problemom žrtve: Mr.sci dr. Gordana Tocilj Šimunković-specijalista psihijatar iz Zagreba, dr.sc.Narcisa Sarajlić psihijatar iz Zagreba, predstavnica Udruženja žene Prijedor  gđa.Seida Karabašić – stručni suradnik, prim.dr.Berzad Hadžić specijalista psihijatar iz Ključa,…a moderator je bila uvažena vijećnica Sena Kulenović. Vrlo staloženo su stručnjaci govorili o temi „Žrtve i proces izlječenja“ te o svemu što su doživljavali i proživljavali sa traumatiziranim ženama, djecom i muškarcima koji su prolazili torture prijedorskih logora, te bijele i žute kuće. Bilo je to vrlo potresno svjedočenje koje je, rekao bih, umorilo i sve prisutne i predavače. Svakako veće za pamćenje i nemirne snove. Pitanja nije bilo jer je sve ono što su stručnjaci za rad i liječenje osoba koje su preživjele kojekakve oblike torture i mučenja, iznijeli jedno za drugim, bilo sasvim dovoljno. Sena se kroz suze zahvalila svima na jednom nezaboravnom druženju. Vrijedi pomenuti da se kontaktiralo i prof.dr.Ćurak i Goran Šimić, obadvojica iz Sarajeva, koji na žalost zbog ranije preuzetih obveza odustali.

Četvrtak je bio rezerviran za izložbu TOMAŠICA i prof.dr.Muju Begića koji je održao predavanje na istu temu. Prof.dr.Mujo Begić koji inaće vodi iskopavanje leševa u Tomašici, stručno i uz korištenje 150 do 200 slajdova, vrlo stručno je približio prisutnima u dvorani događanja u Prijedoru i okolini koji su prethodili masovnim ubojstvima, te prevoženje mrtvih s jedne lokacije na drugu. Vrlo interesantno je, što je više desetaka slajdova kao i sam izložba pokazali, da većina ubijenih i sahranjenih u Tomašici na rukama ima satove. To nije slučaj niti s jednom drugom masovnom grobnicom jer su s mrtvih tijela njihove ubice skidale sve što se dalo iskoristiti. Već mjesecima, na lokalitetu primarne masovne grobnice Tomašica, traju ekshumacije. Do sada su ekshumirani posmrtni ostaci 430 žrtava. Od toga 275 kompletnih tijela.  Sa sigurnošću se može reći da je Tomašica najveća masovna grobnica u našoj zemlji. Na ovom lokalitetu nalazili su se posmrtni ostaci više od 800 žrtava.

A, javnost  Republike Srpske na sve ovo sramno ćuti! Ćute mediji, zaklanom tišinom. Ćute nad tijelima čitavog jednog mrtvog naselja. Tu i tamo se pojavi pokoja rečenica, pokoja  kratka vijest u medijima RS, koja želi da je nepročitana. Incidentno i rijetko će pošteni stanovnik RS saznati da je tu, nadomak Prijedora, najveća masovna grobnica u grobnicama bremenitoj BiH. Gradonačelnik Prijedora, Marko Pavić, ovih dana je posjetio Tomašicu. Nečiju suzu, a nečiju bruku. Tom prilikom je izrazio svoje duboko žaljenje zbog svega što se dogodilo, a posebno porodicama ekshumiranih žrtava i nestalih osoba?!
Je li dovoljno? Od koga je i previše je. Narečeni Pavić je još domalo tvrdio kako su ovdje “poginuli i sahranjeni ljudi”. Kao da nije riječ o masovnoj grobnici, gdje su krvnici pobili skoro hiljadu ljudi, nego o kakvoj raskošnoj neoviktorijanskoj sahrani starice u Nju Hempširu.
Ovdje nisu “sahranjeni” ljudi. Ovdje su brutalno ubijeni nevini stanovnici Potkozarja. Samo zato što su se drugačije zvali. Bili druge vjere i nacije, kako se to danas voli reći. Mada, čisto sumnjam da su dječaci od 14-15 godina sa metkom u potiljku te ‘92 baš najtačnije znali šta je vjera i nacija. A, sve i da su htjeli da se upute u alhemiju nacionalizma, olovni kuršum zakucan u lobanje im nije dozvolilo.

I dok čitav svijet, ali bukvalno čitav svijet govori o masakru u Potkozarju, o najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, lokalni fašisti diskutuju  o tome kako iskorijeniti antifašiste?! I koji je to lijek protiv antifašizma!?
A, mrtva djeca i mrtvi ljudi potkozarski izranjaju i šibaju svijet svojim urlikom stradanja. Da, svijet, ali eto ne naš džemat. Jer, znate, ovdje je mnogo i jako bitno da srednjoškolci nauče kako je dobro i ispravno biti pravoslavac. Na koncu konaca, to rade i njihovi vršnjaci u Hrvatskoj i Federaciji. Oni, znate, što se drugačije zovu. Jer za vjeru i naciju se ovdje navodno gine, a češće ubija.

Treba pamtiti da ima gorih stvari od smrti. A, to je smrt zakopana u zaboravu i nezainteresovanosti. Ovih bezmalo hiljadu ljudi, na ovaj ili onaj način, biće bar spašeni od toga i njihove familije će ih dostojno pokopati. Bol je ogromna. Bol za najvoljenijom osobom, koje više nema, podvukao je dr.Begić. Nakon iscrpnog i temeljitog izlaganja, dr.Begić je spremno odgovorio na par pitanja onih koji su zakasnili da čuju cijelu tužnu priču, priču koju trebamo pamtiti, ne zbog mržnje nego zbog zaborava i merhameta na koji se tako često i tako olako pozivamo. Kava i opuštajući razgovor s moderatorom mr.sc.Mirzom ef.Mešićem i dr.Begićem dobro su došli svima. Suradnju s dr.Begićem nastavljamo na slićnim projektima i svakako na prikazivanju izložbe Tomašica diljem Hrvatske.

Na kraju večeri mr.sc.Mirza ef.Mešić je najavio VIII.Konvoj mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja za Srebrenicu DA SE NIKAD NE ZABORAVI. Izložba je ostala u prostorima IC tjedan dana a potom preseljena u prostorije Vijeća BNM GZ odakle treba krenuti na put po Hrvatskoj. U petak je hatib održao hutbu na temu genocida u Bosni i Hercegovini, sudionici Konvoja bi razgledali izložbu, a zatim su svi zajedno ispratili one koji odlaze put Potočara i Srebrenice. Svi sudionici Konvoja su pored srebreničkog cvijeta nosili i bijele trake.

U subotu svi koji ne mogu put Srebrenice, otputovali su u Prijedor s bijelim trakama i pridružili se ostalim sudionicima manifestacije. Naravno, dilema je bila i ostala, kako i da li je moguće kao prošle godine prošetati od IC do Trga Bana Jelačića?!

Pokrovitelj manifestacije gradonačelnik Milan Bandić koji je i prošle godine dao veliku potporu organizatorima i koji je po kiši došao i družio se sa onima koji su nosili bijele trake, obećao je doći i ove godine. Da li će doći predstavnici naših asocijacija i viđeniji ljudi zajednice??

ŽRTVA NE MOŽE OZDRAVITI UKOLIKO OSTANE U ULOZI ŽRTVE!

Pošto na časovima povijesti srpska prosvjeta nije u stanju objasniti svojim đacima kakve veze imaju bijele trake u Prijedoru sa Davidovim zvijezdama u Berlinu, i zašto ljudi prinuđeni da ih nose na rukavima završavaju u koncentracionim logorima, gdje ih se muči i ubija, ono se odlučilo da o tome jednostavno šuti. Između redova u udžbenicima nije teško pročitati da se 3.227 osoba koje se vode kao nestale u ovom gradu izgubilo u prirodnim ljepotama planine Kozare, prema kojima je nastavni plan i program dužan razvijati ljubav i osjećaj pripadnosti. Pedagoški konsenzus iznad 275 kompletnih i 120 nekompletnih posmrtnih ostataka iskopanih u masovnoj grobnici glasi: i nasilna smrt je prirodna, u našem poznavanju prirode i društva. Prirodno je da u ratu ljudi ginu. Prirodno je da ginu i djeca. Prirodno je da se o tome ne priča okolo. Najprirodnije je da se o tome šuti.
A ako se nešto već ne može zataškati, može se relativizirati, porediti sa nečim drugim, statističkom magijom pretvarati ljudske sudbine u brojeve, procente, promile. Nakon takve racionalizacije, i činjenica da je u Prijedoru ubijeno 102 djece ne izaziva automatsku osudu.

Međutim, svakog 31. maja prešućivanje činjenica i relativističko manipulisanje njima pokaže se kao nedovoljno uspješan metod u pokušaju da se „sitne“ neprijatnosti iz prošlosti gurnu pod tepih. Dan Bijelih traka poremeti prosvjetnu nirvanu.

Šta će sutradan, nakon ove šetnje Prijedorom ljudi s bijelim trakama na rukavima, i bijelim cvjetovima na trgu u centru grada, reći nastavnici prijedorskih škola, ako ih sutra djeca na nastavi budu pitala ko su bili ti ljudi? Šta su htjeli?

SUŠTINA SLOBODE JE DA NE POSTOJI PRISILA MEĐU LJUDIMA! LJUBAV JE SVE!

Kako zapisa Gandhi: BUDI PROMJENA KOJU ŽELIŠ VIDJETI!

mr.sc.Kemal B.Bukvić

ps.

Milomir Stakić, bivši našelnik opštine Prijedor
Osuđen za istrebljenje, ubojstva i progone na 40 godina zatvora. Osuđen za zločine: Progoni (zločini protiv čovječnosti): Kao vodeća figura prijedorske općinske vlasti, Milomir Stakić je odigrao važnu ulogu u kampanji u cilju etničkog čišćenja općine Prijedor deportacijom i progonom Bošnjaka i Hrvata. On je planirao i naredio deportaciju oko 20.000 gradjana prije svega nesrpskog stanovništva iz općine Prijedor. Aktivno je sudjelovao u stvaranju logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, gdje su zatočenici bili su podvrgnuti ozbiljnom maltretiranju i zlostavljanju i mučenju, na dnevnoj bazi: zatočenici su bili pretučeni, često s oružjem poput kabela, palicama i lancima. Istrebljenje (zločin protiv čovječnosti), ubojstvo (kršenje zakona i običaja ratovanja): Milomir Stakić je bio član u udruženom zločinačkom pothvatu, cilj je bio da konsolidira srpsku kontrolu nad opštinom Prijedor, po svaku cijenu, što je rezultiralo rasprostranjenim ubojstvima počinjenih od strane srpskih snaga u gradu i okolnim područjima, te u zatočeničkim objektima u cijeloj općini. Bio je odgovoran za ubojstvo više od 1.500 ljudi u općini Prijedor, uključujući i ubojstvo oko 120 ljudi u logoru Keraterm 5. kolovoza 1992 i pogubljenja oko 200 ljudi na Korićanskim stijenama na planini Vlašić, 21. augusta 1992.

Milan Kovačević
Na početku suđenja Milanu Kovačeviću tužilaštvo je prezentiralo “statistiku genocida”, odnosno podatke o izmjeni demografske strukture općine Prijedor tokom 1992. i 1993. godine. Prema popisu stanovnika iz 1991. godine u Prijedoru je živjelo oko 50.000 Muslimana i malo više od 6.000 Hrvata. Dvije godine kasnije, objavio je jula 1993. “Kozarski vjesnik” pozivajući se na Općinsku komisiju za popis, u Prijedoru i okolnim selima bilo je još samo 6.000 muslimana i oko 3.000 katolika, dok je procenat pravoslavnog stanovništva općine sa 42,5 odsto u 1991. za samo dve godine skočio na 96,3 odsto. Takva promjena etničkog sastava stanovništva se, smatra tužilaštvo, ne može objasniti ni na koji drugi način nego genocidom nad nesrpskim stanovništvom općine Prijedor.
Za genocid u Prijedoru je do sada osuđeno 28 zločinaca.

Žrtve genocida u Prijedoru
– ubijeno 102 djece
– ubijeno 256 žena
– ubijeno 3550 bošnjačkih civila, 186 hrvatskih civila i 1 srpski civil
– žrtve mučenja u koncentracionim logorima smrti 31.000
– žrtve nasilnih progona i deportacije 53. 000
– porušene sve džamije i katoličke crkve

Za genocid u Prijedoru suđeno je Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.