IX. konvoj mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja “DA SE NIKAD NE ZABORAVI”

Islamski centar Zagreb, Prilaz Safveta – bega Bašagića 1, Zagreb

Kongresna dvorana “h. SALIM ŠABIĆ”

15. svibnja 2015.

15,00 sati

Pozdravna riječ pokrovitelja projekta Konvoj mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja „ DA SE NIKAD NE ZABORAVI „ Gradonačelnika gospodina Milana Bandića na ispraćaju IX. Konvoja .

Dragi i poštovani prijatelji!

Prije 20 godina, u Srebrenici, etika i estetika Europe i svijeta pokleknula je pred ideolozima mraka, pred njihovom poludjelom voljom da iskorijene, istrijebe, zatru.

Industrija smrti – programirana i kreirana u velikosrpskim političkim kabinetima – međunarodnim pravnim aktima dobila je svoje ime: genocid! Srebrenica je, naime, nakon Holokausta, jezikom tih dokumenata, označena jednim od najbrutalnijih zločina protiv čovječnosti usred Europe.

Unatoč tome, pitam sebe i vas: jesmo li bili sudionici u tom zločinu? Jesmo ako ne priznamo da je Srebrenica sumrak čovječanstva, ako dvojimo ili relativiziramo zločin, ako dopustimo sebi da nas uvuku u svoja srca tame oni koji danas insinuiraju o marketingu tragedije.

Nismo tek ako shvatimo da je zaborav u slučaju Srebrenice nedopustiv, ciničan i, u konačnici, indikator svakovrsne patologije.

Nema dvojbe, Srebrenica je jedan od najjezivijih dokaza kako je povijest ovih naših prostora nerijetko bila povijest noža, povijest posvemašnje ljudske muke i patnje.

Ona je također nesumnjivi dokaz da naša ideja o ljudskosti začas može biti suspendirana zločinom mitskih razmjera.

Ti ljudi, bošnjački očevi i sinovi, našli su se na nišanu povijest pod kojom kipti zločin i škripe kosti, čiji nijemi glas čuje do nebesa.

Ukratko, treba nam istina! Ništa manje od toga. Treba nam da svaka ljudska koščica bude sakupljena i na dostojanstven način predana zemlji. Treba nam da svaka duša oćuti smiraj i spokoj, da majke koje su nekada imale djecu tu djecu kako Bog zapovijeda predaju drugoj majci –majci zemlji.

Čudesno bijelo mezarje u Potočarima nijemi je svjedok svega što se dogodilo. Ono ne dopušta da se išta kamuflira i zataji. Na njemu, čini mi se kao malo gdje, zgusnula se cijela naša novovjeka povijest. Povijest tuge i nestajanja, povijest krvi i noža.

Majke koje traže svoje očeve i supruge obavezuju nas da im povjerujemo da su nekoć bile majke i supruge. One se pitaju kako ćemo im vjerovati ako ne pokopaju kosti svojih najmilijih. S pravom se pitaju! S pravom traže trag svojih najmilijih u vremenu, makar se radilo o najmajušnijoj koščici.

Zato je obaveza sviju nas da mišlju,jezikom i djelom Srebrenicu i genocid nad Bošnjacima trajno ugradimo u vlastitu kolektivnu memoriju. Da nas ona boli, žulja, opominje.

Srebrenica je sveto mjesto duhovne biografije svakog normalnog čovjeka ovih prostora, i sve dok mu hodočastimo i ćutimo njegovu bol, imamo pravo osjećati se ljudima, možemo reći da smo bića bačena u život koji ima svrhu i smisao.

Bez osjećaja sućuti, bez samilosti, mi smo ignorantni i sudionici u zločinu.

I ove godine, kao i prethodnih, Grad Zagreb i ja osobno dušom i umom smo uz Srebrenicu. Jer Srebrenica i tragedija bošnjačkog naroda je i naše pitanje svijesti i savjesti.

Ona je moralni testament naše epohe, kojim dokazujemo našu svijest o postojanju i patnji Drugoga, nimalo tuđeg i stranog. Naprotiv, onoga u kojega smo ugrađeni i koji je ugrađen u nas po definiciji čovječnosti. Za čiju patnju ne smijemo biti nagluhi.

Stoga vas, dragi mladi, molim da se s pijetetom i mjerom otputite tamo, svjesni da ne idete na teferič ili tek običan izlet.

Približimo Srebrenicu sebi. Ona je fizički na nekoliko sati vožnje od nas, ali metafizički na korak od nas, ako ne i u nama.

Ona je mjesto naše zajedničke nesreće i stradanja.