Stećci
“Neka oprosti gospodja Evropa, ona nema spomenike kulture.
Pleme Inka u Americi ima spomenike,
Egipat ima prave spomenike kulture.
Neka oprosti gospodja Evropa samo Bosna ima spomenike.
Stecke.
Sta je stecak? Olicenje gorstaka Bosanca!
Sta radi Bosanac na stecku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!
Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stecak
na kome Bosanac kleci ili moli.
Na kome je prikazan kao suzanj.”
One koje ne pogodi kopje, ne raznese buzdovan, ne sasiće sjekra, ne zgodi zla kob te strefi strijela vremena.
Od tog nejma štita ni zaklona ni tverde kule ni sklonita mijesta. Otd njena pogodka jedno se u smert sklonit mojžeš. Ali i mertav moreš još sto put umrijeti.
I ovi moj kam tko isteše i kutji svojoj vratja i projzore spravi dobro tče utčiniti. I mojim kostjma i mom srdcu bitće malo toplje.
1389. ljeta v lipnju kad lipe mirisahu
 |
Bosanski stanak:
SAMO BIH BOSNU SANJO
Drago nam je da je ova rubrika naišla na odziv mnogih, pa nam je naša draga Melina Kamerić-Talakić proslijedila još jedan zapis sa stećka iz 1094. godine. Inače, Melina je dobitnica prve nagrade na četvrtom natječaju “Ekran priče”, u organizaciji IskonInterneta i izdavačke kuće Profil International. Njena priča “Cipele za dodjelu Oskara”, proglašena je najboljom od 1504 pripovjetke koje je predalo 618 autora. U zapisu sa tećka koji je ona poslala stoji: |
“Sa znamenjem Kneza Nenca, Velikog Kneza Bosanskog, a postavi je sin njegov Knez Muven, s’ Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s’ inonom nijednom inom pomoćju, nego on sam.
Ti koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda. I vartio se, jer tami nema ništa do ponovo ti sam.
Človjek možje vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono tšto nije tčuo, okustiti ono tšto nije otkusio, biti tami gdi nije bio, al uvijek i svagdi, samo sebe može najti ili ne najti.
I mnogo od moje ruke na zemlji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit. I da ostavih kosti u tujini, samo bi Bosnu sanjo.
Človječe, tako da nisi proklet, ne tikaj u me.
Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.
ODAKLE LI SAMO DOLAZE ?
 |
Va ime Boga Dobroga Dobri Boštjani digoše ovi kam svoijem plemenitim ratnicim što legoše daleko od doma svojega da im biljeg bude na baštini u Bosni.
Kosti s bojnih polja im razniješe zvijeri, a tugu u živima zaliječi vrijeme. Iz plasta njihove slave svake godine sve više kopiladi izlazi. Odakle li samo dolaze? Ne zgazi ovi kam on je spomen da iza svake slave i velikih pobjeda stoje sve sami lični porazi. Da je blagoslovena ruka koja siječe i pisa, a prokleta koja prevali. 1449. u kolovoz (Zapis sa stećka neznaniem Boštjanim iz 1449.g) |
‘LJUBAVNA PRIČA NAŠIH PRADJEDOVA’
A se leže Krksa i Kalija na svojini na plemenitoj u Ključu.
Voljesmo se i iz ljubavi postasmo muž i žena i Bog nam dade mnogo djece.
A onda dvaest godin poslje našeg prvog zajedničkog listopada gledasmo dugu i vidjesmo da je vidimo različito i poželjesmo različite želje.
I zatčudismo se da nas zajednički život utčini različitijim nego tsto ranije bjesmo.
Kad Krksa zmre za njim isti dan zmre moje srdce i zmroh i ja.
Ne preturi nam ovi kami, jer nam se i sad na mjesetćini kostji raspravljaju ko je i kolko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo još i vetći stranci no tšto u življenju bjesmo. Al ako nam kosti razdvojiš jedno brez drugog bi zmreli ponovo i konatčno i u našoj dugoj smerti.
1447. kad kraljem Bosne bješe Stjepan Toma Ostojić
(Iz knjige Nenada Tanovića – Oblici bosanskih duša, 1994.)
 |
Iako u materijalnom pogledu srednji vijek nije ostavio monumentalne tragove o našim dobrim precima dobrim bošnjanima stečci popunjavaju tu prazninu, a njihovi zapisi koji su bili inspiracija i velikom Mehmedaliji Dizdaru lijepa su uputa u smislu traganja za vlastitim identitetom. Svakako da vam preporučujemo knjige STARI BOSANSKI EPITAFI, odnosno STARI BOSANSKI TEKSTOVI koje je sabrao i priredio Mak Dizdar.
Brojni stečci iako nemaju ni imena umrlog, niti datuma sadrže inspirativne zapise poput: |
“…… greške koje dugo tčinih sad životom svojim zovem; “…..Probao sam jednom davno, k’o dijete, divlju jabuku i to me stalno kroz život pratilo. Dobri Bože, zašto i u smrti isto je; “Oni koji nemaju šta da kažu obično govore. Oni koji znaju istinu šute, a ……; “Mi … … smrznute sjene koje čutke čekaju neko proljetće koje nikako da dojde;
“Nije mi dosadno, jer nikad nisam sam. Skupljam ehoe tujdih neizgovorenih rijetči i …. a …. sklapam svoje svjetove; “Vjetčnoj tišini zvuk nije otkrovenje vetć k’o kravi trava,samo dnevna hrana; “…. sve taština je …… … nasukačeš svoju dušu na svoje kosti; “…. nebo je bilo u meni. Ne spoznah to dok ne padoh medju zvijezde i ……, “Neispunjeni sni peku k’o prave rane od sjekre; “Dubina ti bješe plića nego tvoje vjerovanje. A i te tvoje riječi o njoj …; “….. i ne znaš koliko si izgubivši dobio; “….. ovdje se glasovi odljepljuju iz riječi i niko nikoga ništa ne razumije
Možda za kraj ovog teksta da izaberem meni najdraži natpis neznanog brata bosanskog koji poručuje:
“…… a naše vrijeme će opet doći.
PROJDI U MIRU…
 |
A se leži Dobri Gost Mišljen,prave vjere Bosanske.
Biljeg postavi ksći Korija i na mi i na mojim milu kućnicu Badaču. Ti,koji prolaziš,projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe naše. Zalud ti je taj posao. Naši su dani izbrojani,naše notci potrošene,naši grijesi dim. Svojih koraka se plaši,oni tće ti glave dojći,na putu kojim hodiš. |
NE PLAŠIM SE JA VUKOVA, VEĆ LJUDI…
 |
Stećci su jedna od najprpoznatljivijih pojava vezanih za Bosansko nasljeđe. Možda su baš zbog toga nekim smetali, pa nije slučajnost da su brojni stećci preturani, uništavani ili ugrađivani u temelje različitih objekata. Među takvim objektima vjerovali ili ne, nalazi se i jedan dom kulture. Ti naši preci kao da su znali kakvo će vrijeme doći, pa na svojim posmrtnim obilježjima upozoravaju sve one koji se usude takvo što učiniti.
Na jednom od njih stoji: “….. ne plašim se ja vlkova vetć ljujdi. |
Izdvojio i pripremio: Enver Čustović
