Ultramaraton Vukovar – Srebrenica povodom obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine

Maratonci su prema Srebrenici krenuli 6. jula ispred Memorijalnog centra “Ovčara” kod Vukovara

Ultramaraton Vukovar – Srebrenica povodom obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine

Na Svijetu ne postoji stvar koja se zove polusloboda …Nelson Mandela

Želimo i ovim ultramaratonom podsjetiti na sve nevino stradale tijekom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te posebno odati počast nevino stradalim žrtvama Vukovara i Srebrenice – rekao je Kemal Bukvić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba koje je organizator ovog svake hvale vrijednog projekta. Kao vođa tima koji je nakon pretrčanih 230 km želio povezati dva teško stradala grada, pozvao je građane RH i BiH da se pridruže maratoncima u trčanju dionica koje sami odaberu te na taj način sudjeluju u ultramaratonu.

Nakon polaganja cvijeća podno spomen-obilježja masovne grobnice na Ovčari ultramaraton su počela četiri hrvatska branitelja: Mladen Hodak i Duško Štrbac iz Zagreba, Elvir Rakipović iz Osijeka i Mirsad Veladžić iz Daruvara. Oni će u pet etapa prijeći 230 km između Vukovara (Ovčara) i Srebrenice (Potočari).Društvo su im u prvih 500 m pravila djeca Udruge dr.Ante Starčević iz Tovarnika koja su došla sa trenerom Antonom Ivankovićem da na svoj način podrže maratonce u njihovoj namjeri.Ispred Grada Vukovara maratonce je ispratio Vjekoslav Karaula, stručni suradnik za branitelje i sport, mnoštvo novinara te Miroslav Josić izaslanik ministra za branitelje RH.

Cilj ultramaratonaca je 10. srpnja dotrćati u Potočare,Srebrenicu, dan kada će stići i preko 7000 sudionika Marša mira od Nezuka i Žepe do Srebrenice koji će propješaćiti oko osamdeset kilometara puta kojim su se u srpnju 1995. godine nakon pada srebreničke enklave hiljade Bošnjaka pokušale probiti iz Srebrenice prema slobodnom teritoriju, te preko 500 biciklista koji su krenuli iz Bihaća. Naravno, u pojedinim skupinama su prijatelji Srebrenice i BiH iz svih krajeva BiH, ali i mnogih europskih zemalja, SAD-a i Australije. Sudionicima Marša mira u utorak se pridružio i Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH Valentin Inzko koji je izjavio da ovaj marš nosi jednostavnu poruku da će mir i pravda prevagnuti nad zlom: “Svaki korak na putu ka Srebrenici upućuje jasnu poruku kako nećemo dopustiti da oni koji su izgubili život budu zaboravljeni, da se sjećanje na ono što se dogodilo iskrivljuje, niti da se ovaj užasni zločin ponovi”! Dan zatim, 11.srpnja, u Srebrenici se obilježava Dan sjećanja i tada će biti pokopani posmrtni ostaci 520 ubijenih Srebreničana, a maratonci će uz pedesetak hiljada prisutnih biti u prilici odati počast žrtvama velikosrpske agresije. Pokrovitelj ultramaratona Vukovar – Srebrenica je predsjednik RH prof.dr.sc. Ivo Josipović. /Dok pišem tekst, saznajem da su na sami 11.srpanj identificirane još četiri žrtve masakra u Srebrenici./

Da bi čitatelji upoznali odvažne maratonci, važno je kratko napomenuti:

Mladen Hodak (45) već je 2007. godine trčao maraton od Škabrnje do Bleiburga, a dva puta od Zagreba do Vukovara.

Duško Štrbac (51) umirovljeni je dočasnik Hrvatske vojske i dragovoljac Domovinskog rata te 50-postotni ratni vojni invalid.

Mirsad Veladžić (53) također je umirovljeni dočasnik HV i hrvatski branitelj te 40-postotni ratni vojni invalid.

Elvir Rakipić (41) umirovljeni je časnik (HV) i također dragovoljac Domovinskog rata. Do sada je šest puta istrčao maraton od Zagreba do Vukovara.

Sva četvorica su prošle godine istrčali ultramaraton od Solina do Vatikana cca 1200 km!!

Maratonci istrčali prvu etapu ultramaratona Vukovar-Srerbrenica

Četvoritaca maratonaca – Mladen Hodak i Duško Štrbac iz Zagreba, Elvir Rakipović iz Osijeka i Mirsad Veladžić iz Daruvara uspješno su istračali prvu etapu od Vukovara do Vinkovaca dužine 32 kilometra.Pred zgradom Poglavarstva ljubazno ih je dočekao zamjenik gradonačelnika gospodin Šarić Tomislav sa predsjednikom vijeća Vukovarsko-Srijemske županije ef.Idrizom Bešićem. Nakon zajedničkog fotografiranja, gosp.Šarić je umornu družinu pozvao na okrepu u hladovinu unutrašnjosti Poglavarstva i dogovor o popodnevnim aktivnostima. Obzirom da je ef.Idriz Bešić već bio dogovorio ručak kod Alje u Grillu “San“ vlasništvo obitelji Karinčić, gosp.Šarić je sve zajedno pozvao na večeru u hotel „ Slavonija „ na obali Bosuta kada će biti prisutan i gradonačelnik dr.Mladen Karlić. Dobro raspoloženi maratonci i pratnja uputili su se u hotel GEM na dobro osvježenje pod tušem i krači odmor do ručka. Nakon ručka i razgovora sa članovima obitelji Karinčić, uslijedio je odmor u klimatiziranim sobama, a zatim i ugodno druženje sa vodećim ljudima Vinkovaca. Gospoda Karlić i Šarić, bili su pravi domaćini tako da je atmosfera cijelo vrijeme bila vrlo ugodna i opuštajuća. Naravno, naša dr.Andreja i dr.Karlić prisjetili su se dana studiranja i pojedinih profesora, a mi drugi smo se prisjetili gradonačelnika koji se od radosti okupao u odijelu! Uslijedila je kraća šetnja pospalim Vinkovcima i povratak na spavanje.

Ujutro, nakon ranijeg ustajanja maratonci su sa banerom u rukama točno u 7 sati, ispraćeni kamerama Vinkovaćke TV, nastavili trku prema Gunji i Brčkom!

Druga etapa, dužine 52 km, iziskivala je dodatne napore maratonaca obzirom da je temperatura non stop bila oko 40 stupnjeva. Dr.Andreja je budno pratila svakog maratonca pojedinaćno obzirom da je trebalo istrčati još tri dosta zahtjevne etape.Maratonci su dobijali osvježenje na svoje traženje, a policija je cijelo vrijeme vrlo pozorno, kao i dan ranije, pratila znakove od trkaća da bi na vrijeme blokirali promet i na taj način izbjegli bilo kakvu mogućnost nezgode. Naravno, na njihovoj korektnosti smo im svi zajedno i više nego zahvalni!

Raniji plan da se trči do Orašja pa dalje preko Lončara do Brčkog na molbu ef.Idriza i njegovih džematlija je promijenjen, tako da je nova trasa vodila od Bošnjaka i Rajevog sela do Gunje i Brčkog. Ef.Idriz Bešić je suvereno vladao cijelom dionicom od Vinkovaca do granice, svako malo obilazio maratonce, nudio osvježenje i priliku za odmor tako da su momci prihvatili kratku stanku u Bošnjacima, a na kraju druge etape i u Gunji gdje su ih veseli stanovnici nudili domaćim delicijama i hladnom lubenicom. Kratko osvježenje i ugodan razgovor, godili su svima, a uslijedio je i poziv da na godinu Gunja bude domaćin maratoncima!

Vrlo brzo, emocije se nisu niti stišale, uslijedio je granićni prijelaz, ljubazni policajci i hrpa novinara i tv snimatelja. Kratke izjave za pojedina glasila i tv kuće, dogovor s policijom Distrikta i Esedom koji je dočekao maratonce u ime predsjednika Skupštine gosp.Esada Atića, te trčanje sa banerom do zgrade Općine…fotografiranje, iako su vrata općine ostala zatvorena, te odlazak u Vilu „CICIBELA“ u centru Brčkog na tuširanje i kraći odmor do ručka sa domaćinom gosp.Atićem.

Odmor je trajao neuobičajeno kratko, kao da su svi i pored vručine i umora, željeli malo prošetati ulicama Grada koji je živio svoj neuobičajeni život prateći tok Save koja se lagano odbijala o njegove bokove. Gosp.Atić i njegov suradnik Slavko Matanović, cijeli tim su primili u debeloj hladovini restorana Vile zaželjevši svima, a posebno maratoncima dobrodošlicu, dobar odmor i siguran put do Srebrenice! Razgovor je, kao kad ste u Bosni, tekao lagano i sa dosta dosjetki, smijeha i prisječanja na nedavni rat, ali i na ona bolja i mirnija vremena kada smo svi zajedno više trčali za suknjama, jer je bilo malo prilika i potrebe za slićnim maratonima.

Nakon bogatog ručka i hladnog osvježenja, te vrlo ugodnog druženja s gosp.Atićem i njegovim suradnicima, obilaska mjesta gdje je bio logor za nesrbe, ekipa se povukla na odmor do večere….pa šetnja obalom Save i nova prilika za odmor pred sutrašnju treču etapu trke.

Ultramaratonci istrčali i treću etapu maratona Vukovar-Srebrenica

Usprkos visokoj temperaturi zraka i do 42 stupnja maratonci su bez većih problema prešli dionicu dugu 52 km od Brčkog do Janje, gdje su ih dočekali predstavnici Medžlisa Islamske Zajednice Janja na čelu sa ef.Omerom Camićem kao i brojni mještani koji su im zaželjeli dobro zdravlje i vjeru da ispune svoju viziju, da po planu dotrče u Potočare i Srebrenicu.
Maratonci i cijeli tim će se odmoriti do nastavka puta prema Zvorniku, te dalje prema Srebrenici. Za sve učesnike ultramaratona i prateću ekipu obezbjeđen je smještaj u restoranu “Bosna”, te večera u restoranu “Lovac”. Kao dobri domaćini, žene Janje su u prostorijama Islamske Zajednice pripremile bogatu sofru koja je mogla zadovoljiti i tri do pet puta brojniju ekipu. Bilo je to još jedno novo i u svakom slučaju vrijedno pažnje druženje maratonaca s domaćinima. Još kad je mali Almir na poziv ef.Omera zapjevao dvije o majci..tuzi…suze su oblile lica svih za sofrom, nikome više nije bilo do jela i svako je poželio da bar na kratko zagrli i popriča sa dječakom koji vjerovatno nije naučen na ovakve srdačne trenutke.

Kratka šetnja gradićem i odlazak, u pratnji policije, na obalu Drine na kraće osvježenje.

Bilo je to jedno novo iskustvo za sve, borba sa snažnom i nepredvidivom Drinom kojoj niti oni koji su rođeni na njenim obalama nimalo ne vjeruju. Dobri duh Janje ef.Omer poveo je cijeli tim u obližnji kafić koji je visio nad Drinom prkoseči njenoj plahovitosti. Hladni sokovi i malo zatim vožnja čamcem po Drini koju upriliči Mustafa gazda objekta na molbu ef.Omera. S njim u društvu, svi smo se osječali sigurnije i nekako rahatnije. Sa par rečinica upozna nas sa životom uz Drinu, njenim čarima, ali i onoj drugoj strani…sa skrivenim mjestima za ribarenje na kojima se „vade“ i somovi preko više desetina kilograma. Zahvalni gazdi Mustafi ipak smo se sigurnije osječali na obali! Pozdrav na rastanku i povratak u Janju na večeru i druženje sa raspoloženim i susretljivim konobarom Muharemom. Naravno, uskoro je stigao i Rešad vlasnik restorana koji sve ljubazno pozdravi i zahvali se što smo mu pružili priliku da nas ugosti. Bilo kako bilo, dobrom hranom i uslugom smo bili više nego zadovoljni tako da smo, u svakom slučaju, mi bili zahvalni i njemu i našem dobrom ef.Omeru!

Šetnja Janjom…sok ili kava…i na lagani poćinak jer, pred nama je bila četvrta dionica trase od Vukovara do Srebrenice!

Inače, Janja je od ranije poznata kao trgovačko mjesto. Dugo vremena je bila kasaba, nakon toga nahija, pa ajanluk, a od 1876. do 1878. godine bila je mudirat (ispostava), što je značilo veći rang od općine. Od 1878. pa sve do 1961. godine, Janja je bila općinski centar površine od oko 189 kvadratnih kilometara. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, srpske vlasti su provele etničko čišćenje Bošnjaka s područja Janje kao i ostalih dijelova Bijeljine. Džamije su sistematski porušene, a civilno bošnjačko stanovništvo je pobijeno, protjerano ili odvedeno u logore. Nakon rata preživjeli Bošnjaci su se vratili u značajnom broju, iako povratak još uvijek nije završen, ali je za očekivati da će vremenom u Janji ponovo živjeti nekadašnjih 10 485 stanovnika od kojih je prema popisu iz 1991. bilo 94,38% odnosno 9 871 Bošnjak; 2,11 % ili 221 stanovnik Srbin; Hrvata 0,16% odnosno 17; 182 Jugoslavena ili 1,74 % i 167 odnosno 1,59 % ostalih. Danas je Janja podijeljena na četiri kvarta, a za veliku većinu stanovnika osnovni izvor zarade poljoprivreda na 14 000 hektara kvalitetne oranice pogodne za proizvodnju svih vrsta povrća. Dio stanovnika se bavi vađenjem šljunka iz korita rijeke Drine.

Zora. Lagani doručak i oproštaj sa domaćinom restorana Bosna i njegovim osobljem, baner u ruke i put Zvornika, dok su vrijedni novinari bilježili kadrove za svoje izvještaje.

Ponedjeljak je, 09. srpnja, raspoloženi maratonci trebaju istrčati relaciju od 44 km do Zvorniku s planiranim dolaskom u oko 12:30 sati. Dr.Andreja je glasom koji nije trpio pogreške drugom dijelu tima zapovijedala šta treba u kom dijelu staze napraviti. Bili smo svjesni prisutnosti umora iako to niti jedan od trkača nije pokazivao, potrebe organizma za izgubljenim vitaminima, šećerom …..tako da smo pa uputama dr.Andreje pripremali smokve, žele bombone, banane, coca colu, napitke koje su pripremili noć ranije ona i Elvir….i čekali znak, dignuta Duškova ili Elvirova ruka. Reagovali smo brzo i usklađeno. Svako je znao šta mu je u kom momentu činiti, a vani je grijalo…zadnja izmjerena temperatura 39 stupnjeva. Bože pomozi ovim dobrim i vrijednim momcima, svima nama, pomislih u jednom momentu gledajući u njihova leđa dok su nastavljali trku. S vremena na vrijeme, maratonci bi se osvježili…stanovnici sela kroz koja smo prolazili sa zanimanjem su nas promatrali iako im nije podosta toga bilo jasno…neki su odgovarali mahanjem, pozdravljali…oni drugi koji su bili u manjini su dobacivali…ali mi smo svakim korakom maratonaca bili bliži ostvarenju zajedničkog sna! I Zvornik, srednjevjekovni grad podignut na mjestu gdje Drina izlazi iz svog mračnog defilea i polako ulazi u plodnu, svijetlu ravnicu, bio nam je sve bliži! Zvornik je u periodu između dva svjetska rata bio multikonfesionalno, multietničko i multikulturno područje. Na tom prostoru zajedno su živjeli muslimani, pravoslavci, rimokatolici, evangelisti, jevreji i ostali. Muslimani su bili najbrojniji dio stanovništva Zvornika po popisu 1921. godine 64,51% i 1931. godine 66,07%. Ipak, naglašavam ekipi u kombiju, bilo je to vrijeme kada svi narodi nisu bili nacionalno ravnopravni niti su zapravo bili nacionalno priznati. Dominirala je srpska vladajuća buržoazija, a danas dominiraju kriminalci iz reda srpskog naroda. Nacionalna i socijalna obespravljenost i tada i danas najviše je bila i jeste izražena prema muslimanima/Bošnjacima…vlasti su pored njihove privatne, uzurpirale i vakufsku imovinu, a mnoge džamije proglašavane su dotrajalim pa su rušene ili ustupane vojsci za magacine i sportske dvorane…ali tokom devedesetih do danas, rušili su ih bez ikakvih opravdanja. Mnoge obitelji dvadesetih godina su od noža bježale u Tursku, a devedesetih u cijeli svijet..pa čak i u Ameriku, Novi Zeland i Australiju…..Moji prijatelji su me nijemo slušali, na jedan tren smo se isključili iz maratona…ispričao sam se što nisam odolio emocijama i vrlo brzo smo se vratili našim dečkima na cesti. Nova okrepa…Kozluk…i ulaz u Zvornik. Pratili su nas nijemi pogledi prolaznika koji su govorili dosta toga…poneko bi, čak i mahnuo…ali mi smo bili mirni i pratili smo svaku stopu Elvira, Duška, Mirsda i Mladena jer smo bili svjesni njihovog umora i prijeke potrebe za osvježenjem i odmorom.

Duško Štrbac,sa povrijeđenim meniskusom istrčao 230 km

Mirsad Veladžić(53) iz Daruvara sprema se za novi, najduži maraton u životu……do Izraela….

Po uputama domaćina ef.Mustafe Muharemovića policija je maratonce i pratnju dopratila do Medžlisa Islamske Zajednice Zvornik gdje su nas dočekali prijatelji već zabrinuti za fizičko stanje maratonaca ali i našu opću sigurnost. Naravno, veliki broj novinara i tv snimatelja koji su nas sačekali na ulaznim vratima Zvornika, nestrpljivo su čekali naše izjave. Momci su, svi redom, staloženo i dostojanstveno govorili

o želji da na svoj način posjete Srebrenicu i odaju pijetet nevino pobijenim srebreničanima, o svojim

uloženim naporima i osječaju sigurnosti koji nisu svojim ružnim dobacivanjima mogli pokvariti tek

usputni prolaznici. Fotografiranje i osvježenje u hladovini kafića pred Medžlisom, a onda kud koji… Smještaj je osiguran kod pojedinih obitelji i ef.Mustafa je vrlo iskusno rasporedio dijelove tima svojim domaćinima. Bila je to nova situacija…stanovi i maximalna gostoljubivost domaćina…sofre na kojima nema čega nije bilo. Znali smo da vremena nisu bajna, da vlada neimaština i da su mnogi bez posla, da je život i više nego težak…ali…domaćini nisu dozvolili bilo kakvu riječ isprike. Željeli su da se osječamo kao kod svojih kuća, komotno…da tražimo ako šta fali, a pružiti nam više niko na ovom svijetu nije mogao više! Tuširanja i kava, razgovor ugodni i ručak…odmor i lagana šetnja gradom koji više nije niti slika onoga kada smo mi iz Doboja dolazili sa našom NK Slogom u susretima protiv domaće FK Drine!?

Kula Grad, 9.07.2012., predvečerje…sat povijesti

Domaćini su nas u više automobila, jer je naš kombi već bio „sklonjen“, odvezli na Kula grad na svojevrsni sat povijesti i razgledanje.“Grad Zvornik se prvi put spominje u jednom dubrovačkom dokumentu 21.maja 1410.godine. Osmanlije su ga zauzele 1463.godine, vojno zaposjele i utvrdile. Već u jesen naredne, 1464.godine ugarski kralj Matija Korvin sakupio je brojnu vojsku koja je pod komandom Ivana Zapolje, bezuspješno opsjedala zvorničko utvrđenje.Osmanlije su Zvornik dobro utvrdile, ali su ipak austrijanci tokom Velikog Bečkog rata, od septembra 1688. do avgusta 1689.godine Zvornik držale pod svojom kontrolom. U vrijeme osmansko-austrijskih ratova Zvornik je tri puta bio opsjedan od strane Austrijanaca. Pri sagledavanju utvrđenosti bosanskih gradova 1833.godine Zvornik se smatrao najjačim bosanskim gradom. Međutim, važno je napomenuti da je srednjevjekovni grad Zvornk bio vrlo značajan urbani centar. U pisanim izvorima „sub castro Suonichi“ se spominje tek 1412. godine. Tada je grad nosio naziv Zvonik i ovaj oblik njegovog imena javlja se u svim srednjovjekovnim izvorima, sve do 1519.godine kada se u osmanskim izvorima pojavljuje današnji oblik imena grada-Zvornik. Od formiranja bosanske države u prvoj polovini IX stoljeća u njenom sastavu je bilo i šire zvorničko područje. Ono se nalazilo na prostoru sjeverne bosanske „zemlje“ Usore u oblasti Podrinja. Zvornik od prvog pomena u pisanim izvorima predstavlja administrativno središte Usore – mjesto u kojem borave usorske vojvode braća Vukašin i Vukmir Zlatonosović. Utom periodu Zvornik prerasta u značajno ekonomsko središte sa veoma brojnom dubrovačkom kolonijom. Nestankom braće Zlatonosović grad postaje predmetom čestih sukoba između bosanskih vladara i srpskih despota, tako da tek dolaskom osmanske vlasti oko 1460.godine Zvornik oživljava kao ekonomsko, ali administrativno središte jer u ovom gradu je od 1483.smješten sandžakbeg – Zvorničkog sandžaka.Tada je nastao najveći broj mahala i istoimenih džamija. Samo u Zvorniku bilo je devet džamija, te po jedna u Gornjem i Donjem gradu, ukupno jedanaest. Od tog broja do 1992.godine preostale su samo tri i to: Zamlaz, Riječanska i Begsuja džamija. Danas Zvornik ima samo dvije džamije: Begsuja i Riječansku džamiju.Pitanje je zašto nije sačuvan ni jedan objekat iz osmanlijskog perioda? Džamije kao najreprezentativniji sakralni objekti predstavljaju kulturno bogastvo naše domovine koje govori o njenoj prošlosti, ali svakako i o njenoj sadašnjosti. Mogao bih vam dosta toga ispričati o našem Zvorniku, ali bilo bi dobro da još jednom bacite pogled kroz prozor na utvrdi na Divič pa da onada polako i odemo do Diviča gdje žive samo Bošnjaci…dosta ih, velika večina radi vani, ali sad je vrijeme okupljanja i obilaženja svojih kuća,“ završi svoje izlaganje naš dobri domaćin ef. Mustafa.

Veoma brzo smo se našli u Diviču…drugi zrak, vrijeme kao da stoji…čovjek se osječa nekako slobodnije, rahatnije. Prošetali smo obalom jezera dok su nas mnogi znatiželjni pogledi kradomice pratili. Zaželismo, onako svi odreda, da smo ovdje spavali…možda do godine?! Pozdrav sa par mještana i na večeru u motel u kom su spavali Duško i Mladen. Mlad gazda, ali po svemu sudeći vrijedan, ljubazno nas je primio i osobno služio. Dobro smo se najeli, jer je tokom dana bila velika vručina i samo smo pili tekučinu. Oproštaj sa gazdom i njegovom suprugom koja je držala pospanu djevojčicu u naramku i svako u svoj krevet. Tek tad smo osjetili potrebu za snom.

Elvir Rakipović iz Osijeka aktualni rekorder HV na 100 m

U zoru smo već bili na nogama, a došao je i Ekrem iz Srebrenice tako da je tim ponovo bio kompletan. Nakon pozdrava sa domaćinima, kćerka ef.Mustafe Muharemovića, s momcima je dohvatila baner i ispraćeni pljeskom prisutnih džematlija, srebrenićana i novinara nastavili smo put ostvarenja cilja koji smo poodavno zacrtali – dotrčati u Potočare i Srebrenicu!

Momci su nekako brzo trčali, žurili su da što prije dođu do Potočara ili su željeli što više kilometara istrčati u ovim koliko toliko prihvatljivim vremenskim uvjetima kada je temperatura bila nepunih 28 stupnjeva? Dr.Andreja se nije dala smesti, više maratona ih prati tako da ima dosta iskustva, zapovijedala je mirnim tonom. Slušali smo, dogovarali se u tišini. Znali smo da smo blizu, da se naša vizija ostvaruje, ali da maratonci trebaju izdržati, i fizički i psihićki.

Prva okrepa, par riječi, svakom po pola banane i čaša vitamina, oproštaj sa dragom djevojkom koja obeća dogodine istrčati cijelu dionicu do Srebrenice…namočene kape i nastavljamo prema Bratuncu koji nas je nakostriješeno čekao! Kamera i dva foto aparata su spremno bilježili prijeđene kilometre…policija stade, naišli su na izvor vode a pošto je to njihov teren pretpostavljali smo da je dobra…kratko osvježenje…simpatična starica iznese svježe ubrane maline i ponudi nas, kape pod vodu i put pod noge. Niko se ništa nije žalio, nije bilo niti onih usputnih prolaznika koji su provocirali ružnim opaskama…samo vreo asfalt i još vruća želja svih nas da ugledamo Bratunac, jer smo znali da nas poslije do ostvarenja vizije čeka još 6-7 kilometara. Vozila koja su nas prolazila pozdravljala su svojim sirenama, a jedan mercedes je prišao uz sami naš bok što nas je malo zbunilo, ali pojavio se paket vode od po ½ litre koji je pružila suvozačica kroz prozor koji je Šola spremno prihvatio, poneki od domaćina mahali su iz svojih bašti….nekakva Bajna plaža, kupaći u daljini, granični prijelaz Ljubovija i ulazak u centar Bratunca. Dosta policije po ulicama, kao što to biva kad je 11.07. na vratima…ali, valjda ćemo dočekati da taj dan, prije svega zbog svih nevino pobijenih, svi zajedno bez obzira na ime i prezime, dostojno obilježimo?! Tko zna??

Andreja je upozoravala da pazimo na ove posljednje kilometre, da je to vrijeme kada se znaju dogoditi slučajne povrede ili kad neko jednostavno „pukne“. Djelomično slušajući doktoricu i gledajući maratonce, uopće nisam sumnjao da smo za par minuta u Potočarima. Njihova stopala gotovo da niti nisu doticala asfalt….kao da im nije smetala niti paklena vrućina…da, puno toga su ovi momci zajedno prošli i jednostavno su vukli jedan drugoga. Njihove povike podrške vjetrić koji odnekle doleprša donese i u naš kombi tako da svi istovremeno od neke sreće vrisnusmo…pripremismo baner za zadnji sto metara…naravno i poneku flašicu cole i vitamina. S desne strane se ukazaše prvi nišani… bjelilo ukoči maratonce jednu sekundu, ali nastaviše dalje…mir zavlada u unutrašnjosti kombija…rječita tišina govorila je sve!

Trčali i na 42 stupnja celzijusa

Maratonci pretrčali 230 kilometara od Vukovara do Srebrenice

Četvorica hrvatskih ultramaratonaca branitelja su, pretrčavši 230 kilometara od Vukovara, Grada Heroja, stigli u Srebrenicu, do mjesta na kojem je počinjen najveći genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Mladen Hodak i Duško Štrbac iz Zagreba, Elvir Rakipović iz Osijeka te Mirsad Veladžić iz Daruvara snagom volje i tijela na neobičan su način, trčeći i na 42 stupnja celzijusa, odali počast svim nevinim žrtvama, koje su stradale tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.

Ultramaraton se održao pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, a namjera je organizatora, Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, podsjetiti na sve nevino stradale tokom srpske agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te posebno odati počast žrtvama Vukovara i Srebrenice.

Umorne i viđenim u Potočarima emotivno vidno potrešene maratonce i cijeli tim koji ih je pratio, dočekao je vršilac dužnosti načelnika općine Srebrenica gosp.Ćamil Duraković sa svojim najbližim suradnicima koji su im zaželjeli dobrodošlicu i čestitali na uloženom trudu i naporu. Naravno, novinari iz brojnih domaćih i stranih TV i novinskih kuća su okružili maratonce i njihovu pratnju tražeći odgovore na mnoga pitanja. Iako vidno umorni i još uvijek pod dojmom viđenog, maratonci su mirno odgovarali zahvaljujući se onima koji su omogućili i na bilo koji način podržali realizaciju ovog projekta, kao i novinarima koji su ih tokom cijele trase pratili i izvještavali svoje čitatelje i gledatelje.

“Bilo je stvarno veoma teško. Temperatura je znala biti i 42 stupnja, odnosno do 50 stupnjeva na asvaltu. Ja sam u Domovinskom ratu izgubio brata. Ova trka je posvećena njemu i svim poginulim braniteljima! Pitali ste me je li bilo teško? Nije, kad znam za koga trčim i zašto trčim! A trčimo ja i moji prijatelji za Mir u cijeloj regiji, trčimo sa željom da rat više nikada ne dožive buduće generacije.Jednostavno rečeno, želimo im u amanet ostaviti Mir i život jednih sa drugima, a ne nikako jednih pored drugih….”, rekao je Duško Štrbac iz Zagreba.

“Počašćen sam što dobih prigodu da trčim na ovom ultramaratonu, da se poklonim svim nevinim žrtvama koje su stradale u Vukovaru, a isto tako i u Srebrenici, odnosno svim žrtvama koje su stradale u proteklom ratu, neovisno na vjeru i nacionalnost”, kaže Elvir Rakipović (41) iz Osijeka, pet puta na pobjedničkom postolju ultramaratona Zagreb-Vukovar.

„Ovo je priča koju smo započeli prije tri – četiri godine. Ideja je bila da organiziramo Maraton Mira i povežemo dva grada koja su najviše stradala tijekom zadnjeg rata Vukovar i Srebrenicu, te dvije susjedne i prijateljske države. Mislim da smo današnjim dolaskom, 10.srpnja, i nakon što su nam proradile emocije, shvatili da smo u tome i uspjeli! Nadam se da je isto tako drago svima onima koji su i makar malo sumnjali u ove momke u cijeli tim, u uspjeh projekta u konačnici. Vijeće BNM GZ je do sada organiziralo šest konvoja mladih Bošnjaka o njihovih prijatelja drugih nacionalnosti iz cijele RH u Srebrenicu, ali takve emocije kao danas ja nisam doživio. Moram reči jedno veliko HVALA Elviru, Mladenu, Mirsadu i Dušku koji su cijeli projekat, cijelu dosanjanu priču, iznijeli doslovce na svojim leđima. Hvala predsjedniku Josipoviću pokrovitelju ovog Ultramaratona, našem Gradonačelniku Milanu Bandiću, gradonačelnicima svih gradova koji su nam bili dobri domaćini, medijima, svima koji su vjerovali u nas i koji su na bilo koji način pomogli da se naša vizija ostvari! Čuli smo da je iz Ureda predsjednika sugerirano da zbog extremnih uvjeta za tračanje maraton prekinemo kako se ne bi nešto dogodilo maratoncima ili članovima tima, ali maratonci i svi drugi su to odlučno odbili. Želimo, i to nam je cilj za ubuduće, da ovaj projekat postane tradicionalan, ali i masovniji, da nam se na svakoj dionici pridruži određen broj ljudi, da svatko istrči koliko može. Također nam je želja da napravimo, ili nekom drugom pomognemo, još jedan maraton mira koji bi se trčao u novembru od Srebrenice do Vukovara, za Dan sjećanja na žrtvu Vukovara“, rekao je u Potočarima Kemal Bukvić.

Ultramaratonci su imali podršku stanovnika svih mjesta kroz koja su prolazili od Ovčare i Vukovara, Vinkovaca, Gunje, Brčkog, Janje, Zvornika do Potočara i Srebrenice.