III.ULTRAMARATON MIRA VUKOVAR – SREBRENICA

Na Ovčaru su došli ispratiti ultramaratonce uglavnom oni koje zanima sudbina nestalih u Domovinskom ratu i koji žele uspostavu iskrenog mira i suradnje dvije susjedne i prijateljske države. Ali, zar mira može biti ako se još uvijek nezna za hiljade nestalih?

III.ULTRAMARATON MIRA VUKOVAR – SREBRENICA
Genocid i zločini protiv čovječnosti su zločini sistema i nisu zločini pojedinaca! Kemal

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba već treču godinu organizira ULTRAMARATON MIRA Vukovar – Srebrenica. Želja i cilj je zdravim trčanjem svih zainteresiranih  doprinijeti gradnji mira između dvije susjedne i prijateljske države, odnosno u cijeloj Regiji.

Pokrovitelj Ultramaratona je Predsjednik Hrvatske Prof.dr.Ivo Josipović, a supokrovitelji su Gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić i ministar branitelja Fred Matić.

Gradonačelnik Milan Bandić kao dugogodišnji maratonac apsolutno i u svakom segmentu podržava maratonce na njihovoj 230 km dugoj trci, a ove godine je i ministar Matić konkretniji u svojoj podršci. Naravno, ovaj i slični projekti svakako zaslužuju punu pažnju i podršku svih stranaka i čelnika mnogih gradova. Naravno, niti ove godine, i pored kadrovskih promjena nije izostala podrška Grada Vukovara, posebno stručnog savjetnika za branitelje g.Vjekoslava Karaule i Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Vukovarsko-Srijemske županije na čelu s brigadirom Markom Miličevićem, Grada Vinkovaca na čelu sa  gradonačelnikom dr.Mladenom Karlićem i zamjenicima gradonačelnika g.Tomislavom Šarićem i mag.oec.Ivanom Bosančićem, Idriza ef.Bešića Glavnog imama i dogradonačelnika Gunje te niza prijatelja ultramaratonaca i trčanja na duge staze.

Ultramaratonci su krenuli na prvu etapu 06.07. u 09 sati sa Ovčare. Prvu dionicu dužine 32 km istrčali su:

 

Duško Štrbac – Zagreb, Elvir Rakipović – Osijek, dr.Andreja Rakipović – Osijek, Robert Kasumović – Osijek, Doc.dr.sc.Dražen Ćućić – Osijek, Branimir Keler – Osijek i Domagoj Šeremet – Vukovar, a zbog osobnih razloga na startu se nisu pojavili ranije najavljeni Borna Kovačić – Osijek i Alen Čokić – Županja. Izostala su i djeca iz Tovarnika, koja su dolazila prošlih godina, jer je njihov nastavnik g.Ivanković imao radni dan. Nije se pojavio niti izaslanik ministra branitelja koji je ranijih godina redovno ispraćao ultramaratonce s Ovčare, a organizatori su očekivali i izaslanika gosp.Josipovića koji se takođe nije pojavio, ali za vjerovati je da će Predsjednik primiti ultramaratonce po povratku iz Srebrenice ili kad mu to obaveze dozvole.
Zahvaljujući gospodinu Stipi Šeremetu, jednom od zapovjednika odbrane Vukovara, uspostavljen je konkretan kontakt i na startu se pojavilo tridesetak bajkera članova motoristićkog kluba GOLUBICA iz Vukovara koji su turiranjem i svirkom svojih motora privukli pažnju po malo usnulog Vukovara. Organizatori se zahvaljuju njihovoj dobroj volji da sudjeluju u projektu i obostrano je obećana suradnja i naredne godine.  
Po običaju, onom dobrom i već ustaljenom, ultramaratonci su imali vrlo kvalitetnu i profesionalnu podršku policije Vukovarsko-Srijemske županije tako da je trka do Vinkovaca protekla bez i najmanjeg problema. Vjerujemo da će tako biti, kao i prošlih godina, i sutra na dionici Vinkovci-Županja-Bošnjaci-Gunja-Brčko!
Iako je vrijeme bilo toplo i po malo sparno, trkači su uz kvalitetnu podršku logističkg tima dotrčali do Pješaćke zone u centru Vinkovaca burno pozdravljeni od gostiju kafića i usputnih prolaznika. Naravno, cijelu ekipu su dočekali zamjenik gradonačelnika gosp.Ivo Bosančić sa svojim suradnicima i predstavnici branitelja Grada Vinkovaca. Nakon polasatnog druženja u obližnjem parku s fontanom, fotografiranja i razmjene mail adresa i brojeva telefona, ultramaratonci su se predvođeni predsjednikom vijeća Kemalom B.Bukvićem odvezli u Hotel GEM na tuširanje i kratkotrajni odmor. Zatim je uslijedilo ugodno druženje uz vrlo bogat ručak.
Po dogovoru, u 17 sati svi su otišli na zasluženo kupanje na gradski bazen…kava i razgovori ugodni…dolazak ef.Idriza Bešića i odlazak na dogovorenu večeru u restoran SAN vlasnice gđe.Jasne Karinčić gdje su ultramaratonci večerali i prošlih godina. Odličan čobanac i palačinci, ugodan razgovor i druženje s obitelji koja godinama obitava u Vinkovcima, privremeni rastanak s ef.Bešićem i odlazak na zasluženi odmor u Hotel GEM.

Narednog jutra, u 07 sati krenuli smo ispred zgrade Poglavarstva ispraćeni novinarima i domaćinima. Predsjednik Vijeća BNM GZ pozvao je putem lokalne TV Vinkovci sve zainteresirane da se pridruže trkačima gdje žele i koliko mogu istrčati. Pred nama je bila druga etapa dužine 54 km koja prolazi kroz nedavno poplavljene Bošnjake i Gunju…..

Nije izostalo kratkotrajno druženje u slastičarnici Zrinski, dobrih i vrijednih domaćina koji su nekad davno došli trbuhom za kruhom i svoj mir našli u Bošnjacima. Na putu za Gunju nenadano su se pojavili bajkeri, članovi motorističkog kluba CVELF iz Gunje. Cijelim putem stanovnici su prekidali posao oko  uređenja kuća nakon nedavne poplave da bi pozdravili trkače. U Gunji je uslijedilo kratkotrajno druženje s dobrim domaćinima, a  naš Idriz ef.Bešić je svakom članu tima darovao po Kuran kao spomen na ovogodišnju trku i stradanje stanovništva Gunje i okolnih naselja….. prelazak preko mosta u Brčko Distrkt gdje su cijeli tim dočekali dogradonačelnik g.Enes Kadrić sa svojim suradnicima, predstavnici udruga HVO-a i ARMIJE BiH, mnogobrojni novinari i TV ekipe, te veći broj građana Brčko Distrikta, ali na naše ugodno iznenađenje i Konzul RH u Tuzli gosp.Ivan Bandić. Međutim, drugo iznenađenje nam je priredio gosp.Kadrić koji je za naš tim osigurao kočije tako da smo se ulicama grada, uz vesele sevdalinke, prevezli kočijom do Hotela Europa gdje smo imali osiguran smještaj. Nakon kraćeg odmora, ručka i razgovora s domaćinima, odvezli smo se do bazena Brka na kratku relaksaciju.Odmor nakon istrčane najduže relacije i priprema za sutrašnji dan.

Dan poslije, 07.07., put ultramaratonce vodi u domaćinsku Janju i novu priliku za druženje sa tamošnjim stanovništvom…. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, srpske vlasti su sprovele etničko čišćenje Bošnjaka s područja Janje kao i ostalih dijelova Bijeljine. Džamije su sistematski porušene, a civilno bošnjačko stanovništvo je pobijeno, protjerano ili odvedeno u logore. Nakon rata preživjeli Bošnjaci su se vratili u značajnom broju, ali povratak još uvijek nije završen…. Radovali smo se dolasku u dragu Janju čiji građani su nas i danas, na čelu s ef.Omerom Camićem, dočekali u velikom broju na ulicama i atriju džamije. Ef.Omer je na čelu delegacije koja nam zaželi dobrodošlicu…svi nude vodu i sokove, mnogi pitaju da li smo imali kakvih problema…strpljivo odgovaramo i vođeni ef.Omerom odlazimo do spomenika koji su prošle godine podigli pobijenom stanovništvu tokom agresije. Fatiha i minuta šutnje. Nijemo, bez riječi, odlazimo do tri mezara u koja su sahranjeni mladići koji su se prošle godine utopili na ušću Janje u Drinu. Odajemo počast, svako na svoj način, dok nas svi u atriju džamije šutke gledaju i uče Fatihu. Bože, kako li je u ovom momentu našem prijatelju Omeru? Sa nekakvim samo njemu znanim osmijehom na licu, ef.Omer nas povede na ručak u obližnji restoran. Svi zajedno uživamo u domaćinskoj atmosferi i usput dogovaramo večeru koju je naš Omer već utanaćio u drugom restoranu gdje smo gosti jednog njegovog prijatelja. Naravno, aktualan je i maser koga je ef.Omer po našem dogovoru već osigurao. Zatim odlazimo na zasluženi odmor u Motel Bosnu gdje smo spavali i prošlih godina. Vlasnik nas dočekuje s osmijehom, dobrodošlica i kratak srdačan razgovor. Tek što smo se raspremili stiže maser koji dogovorno tretira jednog po jednog trkača. Zadovoljni, prepuštamo se tišini i toplini Bosne….večera i zajedničko gledanje utakmice. Sretan što sve ide po telhanu, odlazim na teraviju, a zatim sa prijateljm koji je cijeli dan bio uz nas, u restoran na kavu i bozu. Njemačka je totalno dotukla Španjolsku….razgovor s gazdom o igri i rezultatima reprezentacija Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Društvo se proširilo, svako ima svoj komentar, svoj sastav ali zajedno zaključujemo da će na Europskom prvenstvu biti bolji rezultati. Prijatelj i ja odlazimo u šetnju ulicama usnule Janje. Pekara je puna omladine koja će dočekati sehur zajedno….rastajemo se. Pred Europom me sačekuje patrola policije koja je tu za svaki slučaj. Poklonio sam im naše majice i zaželio mirnu noć.

Zorom smo već na nogama…spremili stvari u kombi, prva kava i izjave za lokalnu TV kuću.

Srdačan rastanak sa ef.Omerom i prijateljima, građanima Janje koji nam poželiše dobro vrijeme i obećaše da nas čekaju i do godine.

Elvir povede momke u točno 07 sati, a naš Alija potrča desetak metara napominjući da će 11.07. doći u Srebrenicu.

Sparno i nekako teško vrijeme djelovalo je nekako opterećujuće, ali momci se nisu dali. Složno, jedan uz drugog ostavljali su nove kilometre iza sebe…osiguranje je bilo dobro, nikad bolje u ovom dijelu Bosne. Pratili su, vrlo iskusno, da se vozila ne ubacuju između trkača  njih i kombija tako da smo bili mirniji.Nikakvih provokacija….ali ni onih koji bi se pridružili trkačima bar desetak metara….prelijepi pejzaži naše Bosne….Kozluk i uskoro uđosmo u Zvornik. Po starom dobrom običaju, ef.Mustafa Muharemović predsjednik IZ Zvornik, Glavni imam Haris ef.Mustajbašić i sekretar Mustafa Hadžić nas sačekaše pred zgradom IZ. Kratak razgovor obzirom da je Ramazan i odlazak u Karakaj u Motel Đilo na odmor i spavanje. Mladi gazda nas, dogovorno, sačeka i toplo primi…odvede do soba…sve je  rezervirao za nas. Tuširanje…kava…ručak uz vrlo opušten razgovor. Dotakli smo se kratko i poplava jer je malena rječica koja protiče uz restoran napravila ne malu štetu. Kratak dogovor za večeru….i zasluženi odmor. Večera i razgovor ugodni, šale na račun svakoga po malo, i konobarica je u igri… Sandi ima svoje planove…ja lagano odlazim u obližnju džamiju na teraviju…novo iskustvo druženja s našim ljudima i spavanje.

 

Po dogovoru, u 07 sati smo pred zgradom IZ Zvornik, dolazi policija te lagano ostavljamo još usnuli  grad prolazeći pokraj Divića. Pričam Sandiju i Andreji kako su nas Mujo Golub i njegova supruga toplo primili prošle godine…žao mi je što sinoć nismo svi zajedno došli na kavu na Divić, pronašli Muju i druge prijatelje…ali Ramazan je. Na raskršću ceste kod Drinjače, policija nas usmjerava desno…malo je strmije, znam to kroz iskustvo konvoja, ali ne sumnjam u trkače i njihovu želju da nakon pretrčanih 230 km stignemo u Potočare i poklonimo se svim nevino pobijenim podrinjcima. Dosta je i vlage u zraku, pratim korake, smjene trkača na čelu…ide sve svojim tokom. Srećemo par momaka koji su krenuli pješke iz Lukavca prije par dana, umorni su ali se nedaju…..biciklisti, nisu sa skupinom koja je krenula iz Bihaća, ali žele stići u Srebrenicu…ostajemo iza njih jer slijedi nova okrepa. Par minuta osvježenja i dogovora kako dalje, zahvala policajcima što brižno paze na vozače kojima se uvijek negdje žuri i nastavljamo….sve smo bliži cilju i ostvarenju naše misije…. Uskoro stižemo u Bratunac gdje nam se priključuje grupa dječaka koje je pripremio Azir. Dodajem im jednom po jednom naše majice, presvlače se tako da smo jednoobrazni…na samom ulazu u Potočare, trkačima se pridružuje par momaka koji žele dati svoj obol jednoj divnoj priči. Na ulazu u Memorijalni centar veća grupa novinara i kamermana, predstavnici Općine, Islamske zajednice, Mladih Srebrenice i uvijek neizostavne Majke Srebrenice i Podrinja. Niko ne krije suze koje same naviru…usput odgovori novinarima….To je neopisiv osjećaj, to se ne može opisati, to se mora doživjeti. Daj Bože da se više nikad ne ponovi, poručuje Duško Štrbac dok mu se suze lagano slijevaju na već po malo umorno lice…Elvir Rakipović kazuje svoje trenutne emocije jednom od novinara pokušavajući biti miran i dostojanstven: Svaki put je sve teže jer osobno znam šta me čeka, odnosno koliki je broj žrtava. Teško je zadržati emocije, ali čovjek se treba isprazniti. To je nagrada za sav naš trud koji smo uložili da bi dotrčali od Ovčare, odnosno Vukovara…..Emocije su teške. Mir je naša misao vodilja u svim budućim trkama i u suživotu Hrvata, Srba i Bošnjaka. Želimo biti taj okidač mira koliko god je to moguće, poručuje dr.Dražen Ćućić koji je prvi put sudjelovao u Ultramaratonu Mira Vukovar – Srebrenica. Shrvan viđenim i doživljenim, Robert Kasumović koji je prvi put došao/dotrčao u Potočare, sjeo je u kombi i nije želio odgovarati na pitanja novinara. Emocije su učinile svoje. Trčanje smo posvetili žrtvama srebreničkog genocida, prenoseći poruku Mira, poručuje dr.Andreja Rakipović….. Krv se može isprati, ali krivnja ne! Nastavit ćemo trčanjem spajati Ovčaru i Potočare, s vjerom da će nam se do godine pridružiti i trkači iz Bosne i Hercegovine, bar na zadnjoj dionici ako ne cijelom trasom uz Drinu. Genocid i zločini protiv čovječnosti su zločini sistema i nisu zločini pojedinaca! ….zaključuje razgovor s novinarima Kemal B.Bukvić, voditelj projekta i predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba koje vrlo uspješno uz kvalitetnu i korektnu suradnju sa prijateljima Vukovara i Srebrenice, ali i Mira prije svega, organizira Ultramaraton spajajući na taj način dva grada koja su najviše stradala tokom zadnje agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Sutra je dan kad će konaćno svoj smiraj nači 175 žrtava čija su tijela proteklih godina pronađena u masovnim grobnicama…najmlađa žrtva koja će biti pokopana je dječak Senad Beganović koji je imao 14 godina kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u četiri različite masovne grobnice…bit će pokopan pored oca Rame. Najstarija žrtva koja će biti pokopana je Hurem Begović, rođen 1916.godine, a od petka će počivati pored svog sina Huseina. Među onima koji će biti pokopani je čak trinaest onih koji su u vrijeme smrti bili malodobni te su imali između petnaest i sedamnaest godina. Sutra je 19 godina od genocida što su ga u srpnju 1995.godine počinile vojne i policijske snage bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića.

Tragedija Srebrenice nikada ne smije biti zaboravljena, a za genocid ne može biti oprosta bez iskrenog pokajanja njegovih počinitelja na koje se do tada mora neprestano ukazivati. Da zlo genocida ni danas nije otklonjeno pa je potrebna velika duhovna snaga u suočavanju s njim…bili su svjesni umorni maratonci koji su se zaputili na kratki odmor i tuširanje. Ručak , šetnja Srebrenicom i povratak u Potočare gdje svi zajedno dočekuju članove dva Marša Mira, bicikliste i motoriste….a zatim odlazak na večeru/iftar koju/i priređuje Udruženje Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa. Bila je to posebna čast ukazana cijeloj ekipi koja složno odrađuje jedan od najvrijednijih projekata vezanih za Vukovar i Srebrenicu. Nakon druženja s majkama i njihovim gostima uslijedila je nemirna noć….rana jutarnja kava i povratak u Potočare da bi sudjelovali u Danu sječanja.

Rekao bih, Potočari su uobičajeno 11.srpnja bili mjesto gdje su tuga i bol zajedno uz mezare pobijenih Srebreničana. Uobičajena je i gužva jer hiljade ljudi sa svih strana svijeta dolazi da se pokloni, oda počast 6241 žrtvi genocida, ali istovremeno i da podsjeti na 8372 registrirane žrtve največeg ratnog zločina počinjenog na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Ponovo će biti ispričana priča golgote Srebrenice, jer ljudi su ubijani samo zato što nisu Srbi, a jesu Bošnjaci. Ovi ljudi, razmišljam naglas, nikada neće biti prežaljeni i uvijek će u Potočare dolaziti kolone ljudi da im prouče Fatihu ili se poklone na svoj način…progovore po neku riječ i s ponosom po ko zna koji put čitaju ajet na njihovim nišanima: I ne recite za one koji su poginuli na Allahovom putu da su mrtvi. Nisu. Oni su živi, samo vi to ne osjećate.

Vjerovatno će u Potočarima već sutra gospodariti tišina, jer otići će rijeke onih koji su došli zato što su željeli da dođu, i mi ćemo već sutra u sitne sate biti u Zagrebu, neće biti ni onih koji u osakaćenim dušama nose nikada neizliječenu bol jer za nju jednostavno nema lijeka, brojni ljudi iz dijaspore vratit će se svojim obvezama, a svoju tugu i bol koju su donijeli sa sobom će vratiti u svoje domove, svojim kućama će se vratiti svi naši ljudi iz domovine Bošnjaci koji osjećaju bol u grudima koja ih razdire i istovremeno opominje, rodbina i rođaci će obilaziti kuće i ono što je ostalo od njih po selima Srebrenice…ostat će gotovo nestvarna tišina da vrišti i priprema nas na put onih koji su ga već prešli.

Policija nas propusti do ulaza u Memorijalni centar…uđosmo iako je kontrola ulaza pooštrena, pa na svoje već uobićajeno mjesto, pod obližnje drvo u koliki toliki hlad. Prilaze nam mnogi, pitaju, a mi odgovaramo iako nekako nismo raspoloženi za razgovore…novinari i kamere…odlazim po naš vijenac i postavljam ga na mjesto koje je već određeno protokolom. Dolaze delegacije i delegacije, članovi Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i Željko Komšić, mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo, Martin Raguž predsjednik HDZ 1990. i prijatelj iz mojih studentskih dana, brojna ulema na čelu s Reisom Huseinom Kavazovićem ………

Na poziv šefice protokola odlazimo na uobičajeno mjesto jer program će uskoro početi. Pozdravljamo se sa članicama srbijanske udruge Žene u crnom koje već godinama traže od vlasti u Beogradu da priznaju činjenice o genocidu počinjenom 1995.godine i odaju počast žrtvama. Staša mi govori da su ih sinoć kamenovali, ali da se nisu željele vratiti. Svaka im čast dobacujem Andreji i prenosim Stašine riječi. Stiže i delegacija iz Zagreba na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem koji je ujedno i počasni građanin Srebrenice. Snjim u društvu je i veleposlanik Hrvatske u BiH gospodin Ivan Del Vechio, konzul Ivan Bandić, producent Branko Lustig, Harun Omerbašić, dr.Gzim Redžepi, Miro Laco, naš Ekrem …..

Nakon obraćanja načelnika općine Srebrenica Ćamila Durakovića, prisutnima su se obratili Reis Kavazović, Branko Lustig i gospodin Inzko. Političari nisu dobili priliku za promociju svojih stranaka i loših programa rada. Uslijedilo je polaganje vijenaca….nakon što smo se pozdravili s našim gradonačelnikom i članovima njegovog tima, stali smo svi zajedno u red i položili vijenac, proučili Fatihu…pomolili se.

Vrijedi pomenuti riječi gospodina Branka Lustiga koji je tokom Drugog svjetskog rata bio interniran u koncentracionim logorima Auschwitz i Bergen – Belsen:

Mjesto zločina je mjesto zločina, i tu nema nikakve razlike. Kada sam maloprije izašao iz automobila – podišla me jeza. Jer, nema razlike između dolaska u Birkenau, gdje su krematoriji, i ovog mjesta. Ovaj zločin koji je počinjen tu, u ovom pitomom krajoliku, u ničemu se ne razlikuje od velikog genocida koji je počinjen u logorima Auschwitza, Treblinke, Maidaneka i ostalih logora!

Kao da je bilo malo lakše…teret današnjeg dana je svima težak, tužna su lica dok se polako probijamo kroz gužvu. Još jednom se pozdravišmo sa Ženama u crnom zaželivši im sretan i miran povratak te se lagano uputišmo izlazu jer nam se činilo da je vani više zraka. Odahnuvši krenusmo zatim prema parkiranom kombiju jer valjalo je presvući mokre majice i polako razmišljati o povratku kući. Pravac Osijek…pa Zagreb….samo da sretno stignemo!?

 

mr.sc.Kemal B.Bukvić