DA LI ZLOČINCE MOŽEŠ PRIPITOMITI

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba organiziralo odlazak na ispračaj/dženazu 284 žrtve genocida u Kozarcu. Počasni vod Bošnjaka u autobusu za Kozarac. Sahranjen i Anto Dolić. Šest sinova i suprug Majke Have Tatarević konaćno našli smiraj. Genocid i poricanje!?

DA LI ZLOČINCE MOŽEŠ PRIPITOMITI

Kada je u aprilu 1992.godine izbio rat, zločini su vršeni

masovno i sistematski, posebno u Prijedoru, S.Mostu..

Florence Hartmann

Nakon 22 godina nadanja, slutnji i traženja, Bošnjaci doline rijeke Sane pronašli svoj vječni počinak. Da li je zemaljska pravda zadovoljena? Ili su zločinci prepušteni Božjem sudu? Jedno je sigurno, u Prijedoru, Sanskom Mostu i cijeloj dolini rijeke Sane počinjeno je strašno masovno ubijanje ili genocid. Sigurno je i da je genocid zločin sistema. Nije genocid zločin pojedinaca, čak i kada se zahtijeva višestruko individualno učestvovanje u istom, a u svrhu postizanja ciljeva usijanih/zadojenih glava. Neosporno je da su najviše „državne“ vlasti RS-a instrumentalizirale mržnju prije samog činjenja masovnih ubijanja. Drugima su dali sredstva kako bi mržnju proveli u djelo, u genocid. Jednostavno rečeno, vlast je „imala odriješene ruke“ što se tiče vanjske političke volje europskih velesila i SAD, da organizira mržnju, i provede u djelo genocidni proces u detalje. Međutim, ako je „budućnost zatrpana u masovnim grobnicama“, danas je više nego upitno: čija? Da li žrtve ili egzikutora?

 

Davno su naši stari govorili: sit gladnom ne vjeruje, gledano danas: živ mrtvom ne veruje. U Prijedoru, Sanskom Mostu i cijeloj dolini rijeke Sane, Srbi su poklali mnogo, hiljade Muslimana. Ipak, uporno se protura floskula da „ne treba živjeti u prošlosti“. Lansirao ju je gradonačelnik Prijedora, zagrebački student, Marko Pavić. Uporno se Pavić poziva na ekonomski prosperitet „bez kojeg nema pomirenja među narodima“, iako je sam svjestan da ekonomski prosperitet nužno ne donosi i pomirenje naroda. Ne želi da vidi, još manje da prizna, da su Muslimane/Bošnjake i Hrvate pobili Prijedorčani. Srbi, dojučerašnje komšije/susjedi, „prijatelji“ iz djetinjstva i školskih klupa, s radnih mjesta…Politika je unesrečila generacije i generacije na ovom dijelu Krajine, a Pavić i njegovi sljedbenici, svi oni s krvavim rukama slobodno šetaju Prijedorom. U Sanskom Mostu ih više nema. Poznato je da neki bivši Sanjani žive i rade u Prijedoru…neki su u drugim dijelovima RS ili u Srbiji, a ima ih diljem Europe, Amerike, Australije….Da li žive ili „žive“? Pravda se i dalje čeka, jer je jedina satisfakcija obiteljima pobijenih da konačno krivci odgovaraju, da se ne šepure ulicama Prijedora, da svi Prijedorčani komotno dolaze u Svoj Grad, na svoja ognjišta. Da prazni stanovi i kuće više ne budu spomenici koji ožive za ljetne praznike, da školske klupe u selima oko Prijedora ožive, da se dječiji smijeh slobodno prolama…da niko ne živi u strahu.

Vijeće je organiziralo odlazak u Kozarac na ispračaj 284 žrtve genocida u Prijedoru i okolnim selima. Kompletan Počasni vod Bošnjaka na čelu sa Fahrom Jašarevićem, grupa vijećnika te drugi Bošnjaci i Hrvati Grada Zagreba napunili su autobus želeći dostojno ispratiti šehide. Radi se o prvoj kolektivnoj dženazi i sahrani žrtava stradalih u dolini rijeke Sane/prijedorska regija tokom 1992.-1995.godine. Konačni smiraj 22 godine od masovnih zločina, od genocida nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima naći će 284 žrtve među kojima je 277 eshumiranih u proteklih manje od godinu dana iz masovne grobnice Tomašica kod Prijedora. Svi su čuli za Majku Havu, njenih pobijenih šest sinova i supruga, ali trebalo je biti i uz druge majke, supruge i sestre, obitelji nevino masakriranih čija tijela je nenadano ponudila Tomašica. Da li u svojoj utrobi krije još tijela ubijenih? Bilo je upitno da li ima još Tomašica i kada će biti otkrivene? Hoće li proraditi svijest još nekog lokalnog Srbina koji će kazati, dati informaciju? Da li će Pavić tada proglasiti dan žalosti u Prijedoru? Za današnjih 284 šehida koje smo zatekli na stadionu u Kozarcu bilo je kasno, jer….zar se uopće i treba pominjati. Smatrali smo da danas trebamo biti u Kozarcu i došli smo, a to je trebala biti zadaća svih Bošnjaka i Hrvata iz BiH. Ovim šehidima je osim života oduzeto dostojanstvo, mir i sloboda za koju su živjeli do dana smrti, sve ljubavi koje su pružali drugima i koje su uživale od svojih najdražih. Ljubav i poštovanje su neznajući nesebično pružali i svojim katilima…ali. „Tog 20. jula izgubila sam oca, majku, dida i nanu, amidže i njihove sinove. Kao dijete od osam godina saznala sam koliko surovi mogu biti ljudi i koliko zla može stvoriti ljudski um kad se pretvori u životinjski. Svi moji će danas biti ukopani u našim Bišćanima zajedno s još 77 pobijenih civila. Ne znam šta je teže, sjećati se tog dana kad su odvedeni iz kuća ili svih ovih godina kada nismo znali gdje su im tijela…“ mirnim i staloženim glasom, dok su joj suze natapale mladoliko i lijepo lice, govorila je Denisa Duratović-Hegić. Hiljade prisutnih na stadionu su brisali suze s oznojenih lica jer sunce nije imalo milosti. Prisutnima se obratio i Valentin Inzko, ranije Admir ef.Muhić sa svojom poemom „Hava majka Prijedorčanka“, bihaćki muftija Hasan ef.Makić prisjetivši se imama Sulejmana ef.Dizdarevića koji je zajedno sa svojim džematlijama ubijen ispred džamije u Čarakovu, prisutni su učili tekbire, Glavni imam Islamske zajednice Kozarac Amir ef.Mahić naglasivši da „u ovoj zemlji radost predstavlja kad majka pronađe neku kost svog sina ili muža, a dijete kad ugleda na nišanu ime njegovog roditelja….ovaj plemeniti narod srednjovjekovnih dobronamjernih bogumila oplemenjen časnim islamom nikome ne želi i nije želio zlo…Bit ćemo vam najgora noćna mora, dok grijeh ne otplatite!“, reisu-l-ilema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Husein ef.Kavazović koji je i predvodio kolektivnu dženazu na nogometnom igralištu FK Bratstvo, Kozarac.

Najmlađa žrtva koja će biti danas sahranjena je Elvis Šarčević koji je imao 13 godina kada je ubijen, a najstarija žrtva je Salih Kadirić koji je imao 77 godina. Među 284 žrtve nalaze se 283 žrtve bošnjačke nacionalnosti i Ante Dolić, hrvatske. Bit će ukopano 12 maloljetnika, svi pronađeni u masovnoj grobnici Tomašica, tri ženske osobe od kojih je najstarija Đula Duratović ( 1924 ) koja je ukopana pored supruga Husnije, četiri sina, snahe i unuka. Ukopano je i deset vjerskih službenika među kojima je i imam iz Čarakova Sulejman ef.Dizdarević.

Prošetali smo Kozarcem, osvježili se, svjesni da je nedjelja 20.juli Dan žalosti u znak sječanja na prijedorske žrtve. Na žalost, samo u Federaciji BiH, odlukom Vlade FBiH. Ostaje otvoreno pitanje zašto Vijeće ministara BiH nije dobilo inicijativu da se 20.juli proglasi danom žalosti na cijeloj teritoriji BiH?!

Ispratili smo tužne kolone s tabutima na njihova konačna počivališta i vratili se cestom koja je krivudala obroncima Kozare svojim obiteljima, ali pod utiskom snažne poruke:

Uprite prstom u zločince, da teret njihovog zločina vi ne nosite!

Na kraju bih naglasio da je genocid, u Prijedoru ili Srebrenici, proces koji se razvija kroz više faza koje su predvidljive, ali nisu neizbježne. Na svakom nivou, svakoj fazi, preventivnim mjerama se genocid može zaustaviti. Ali, važno je naglasiti fazu genocidnog procesa da se to doista i desilo. Zašto? Zato što je poricanje jedan od najsigurnijih preduvjeta da će se genocid ponoviti. Recimo, genocid nad Jermenima u Turskoj se poriče i danas iako se desio u Otomanskom carstvu, kao i genocid u Darfuru koji danas poriče vlada Sudana. Slično je i sa Holokaustom, Kambodžom, Argentinom, Gvatemalom, Ruandom i Bosnom i Hercegovinom. Prema presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu od 26.02.2007.godine počinjen je genocid u Srebrenici i nečinjenje Srbije da taj genocid spriječi. Međutim, od 11.07.1995.godine u Srbiji postoji zavjera šutnje ili bolje rečeno zločin šutnje/genocidofobija. Neupitno je da je genocid počinjen 1992.godine u Prijedorskoj regiji! Ali, postavlja se pitanje: ko je trebao spriječiti genocid u Prijedoru i dolini rijeke Sane? Srbija ili Međunarodna zajednica, prije svih Amerika, Engleska, Francuska i Njemačka. Srbija je prošla put od govora mržnje do ćutanja mržnje, odnosno do banalne ravnodušnosti. Ekstremno nasilje je prošlo, rat je završen, i sad je na snazi posmatračko ponašanje. Nakon klanja, zapravo genocidnog ponašanja koje je počelo u Zvorniku, Bijeljini, Prijedoru, Sanskom Mostu, Kotor Varošu, Ključu, Višegradu i Rogatici,……završilo se 11.07.1995.godine u Srebrenici u obliku genocida nad Bošnjacima Podrinja. Banalno ravnodušno posmatračko ponašanje velikog broja ljudi preduvjet je da se genocid ponovo desi!

Ostaje otvoreno pitanje: zašto mi ljudi dozvoljavamo zločincima da muče i ubijaju žrtve, a da mi stojimo sa strane i promatramo ne čineći ništa?

mr.sc.Kemal B.Bukvić