Medijski rat za Bliski istok

Novo jačanje sukoba na Bliskom istoku i nastavak rata u Palestini/Izraelu osim vojnim vodi se i medijskim sredstvima pa su novi napadi izraelske vojske nazvani “ratom protiv terorizma” kako bi dobili diplomatski legitimitet, no zapravo nije riječ o tom novom sukobu, već okupaciji koja traje 60 godina. Niz predrasuda, iskrvljenih informacija i površnih interpretacija koje se kao poruke šalju kroz medije daju opravdanje razaranju i nastavku okupacije.
Dok počinjem pisati ovaj tekst, najnovija vijest u vezi izraelsko-palestinskog sukoba u području Gaze jest da je nekoliko izraelskih oklopnih vozila uz potporu helikoptera ušlo u sjeverni dio Pojasa Gaze, čime je zapravo prijeđeno na novu fazu izraelske operacije započete prije osam dana, kodnog imena “Lijevano olovo”. Ostale vezane vijesti posljednjih se tjedan dana najviše tiču najnovijih Hamasovih ili izraelskih meta i broja žrtava, a kako je ta brojka svakim danom sve veća materijala za nove vijesti zasigurno neće ponestati.
 
Image

Ne znam koliko je relevantno sada spomenuti da najnoviji izvještaji govore kako je “dosad poginulo 435 Palestinaca, među kojima 75 djece i 21 žena”, s obzirom na to da će se taj podatak u trenutku kad ćete ovo čitati zasigurno promijeniti, ali uistinu je apsurdna ova logika dodatnog isticanja broja žrtava žena i djece kojom kao da se ističe njihova nevinost naspram ostalih 339 poginulih, jer oni su muškarci i samim time zacijelo su “islamisti, militanti i teroristi”.

Uz ovakve šture vijesti dodatno frustrirajući su i naslovi “Rat u Gazi” ili “Izrael u ratu bez milosti protiv islamističkog pokreta Hamas”, čime se zapravo čitava stvar pojednostavljuje i svodi na već davno poznat “rat protiv terorizma” koji izraelskoj ofenzivi daje određeni diplomatski legitimitet i što je još važnije i još više zabrinjavajuće zanemaruje se jedan veliki dio povijesti ovog sukoba i činjenica da on nije nešto što traje posljednjih osam dana, da on nije počeo ni 2006. godine, kada je Hamas preuzeo vlast u Gazi, već da traje više od 60 godina, točnije od 1948. godine i da se ne tiče samo Pojasa Gaze, nego i Zapadne obale te čitavog područja današnjeg Izraela. A kad se sve to uzme u obzir stvar postaje mnogo kompleksnija, jer u tako velikom vremenskom razdoblju koliko sukob traje, doživio je brojne transformacije i možda ga je baš zbog toga i poprilično teško obuhvatiti i shvatiti, a posebice s naše današnje perspektive u kojoj su jedno od važnih područja borbe mediji, odnosno novi mediji gdje informacije kolaju tolikom brzinom da se hvatati za komadiće prošlosti čini ili nevažnim ili nemogućim ili je i to samo jedna od strategija vođenja ove operacije.


Što je Hamas


Bez obzira na to koji su uistinu razlozi zanemarivanja određenih činjenica ovog sukoba, mislim da je, kad se već govori o “ratu bez milosti protiv Hamasa”, uistinu važno razjasniti što je uopće Hamas, kada i kako je nastao, te kako se prikazuje u većini mainstream medija, a kako ga doživljavaju Palestinici.

Hamas se prvi puta pojavio 1987. godine i bio je podupiran i financiran od raznih islamskih dobrotvornih društava smještenih na tadašnjim palestinskom teritoriju. I dok će većina medija spomenuti kako je Hamas militaristička islamistička skupina, gotovo nikad neće da je upravo Izrael podupirao jačanje tih istih islamskih dobrotvornih društava nadajući se kako će na taj način smanjiti, odnosno poraziti, utjecaj sekularnih palestinskih pokreta otpora.

Osamdesetih je godina upravo Izrael igrao važnu ulogu u jačanju i nastanku Hamasa vjerujući kako će im takva islamistička skupina neposredno pomoći u slamanju Fataha. Jer da, u jednom dijelu povijesti, odnosno punih 40 godina upravo je Fatah (obrnuti akronim arapskog naziva Harakat al-Tahrir al-Watani al-Filastini, poznatijeg pod engleskim nazivom Palestinian National Liberation Movement, odnosno Palestinski pokret za nacionalno oslobođenje) bila najveća prijetnja Izraelu. Stoga se može često, posebno na Zapadnoj obali, čuti kako je upravo Izrael i njegova tajna služba Shin Bet stvorio Hamas i uložio veliki trud da ga suprotstavi sekularnom i među palestinskim narodom tada omiljenom Fatahu. Iako je 1993. godine, nakon što je PLO (unutar kojeg je Fatah bio najveća stranka) prepoznat kao legitiman predstavnik palestinskog naroda, Izrael odustao od svoje podrške Hamasu, Hamas nije nestao.

U godinama koje su uslijedile, Hamas se zapravo hranio ekonomskim sankcijama i krizom do koje su Palestinci dovedeni Sharonovom politikom. I dok Palestinska samouprava financijski nije bila u mogućnosti osigurati ekonomsku sigurnost, Hamas je zahvaljujući svojim brojnim islamističkim dobrotvornim društvima popunio tu prazninu. Tako su zahvaljujući Sharonovoj ekonomskoj i vojnoj politici Palestincima bila zatvorena gotovo sva vrata, osim vrata džamija. Hamas je 2006. godine preuzeo vlast u Gazi, dok na Zapadnoj obali i dalje vodeću ulogu ima Fatah na čelu s M. Abbasom. Iako je i preočito da se u čitavoj borbi između Fataha, Hamasa i države Izrael radi o čisto političkim igrama i različitim odnosima preraspodjele moći, činjenica jest da je jačanjem Hamasa Izrael napokon pridobio podršku tzv. međunarodne zajednice (elitistički pojam koji prije svega podrazumijeva SAD i EU), jer svoje postupke više ne mora prikazivati kao borbu protiv palestinskog naroda, već je prikazuje kao borbu protiv islamističkog fundamentalizma, borbu u kojoj je sve dozvoljeno.


Zašto je Izrael napao Gazu


Većina medija koja se uopće pozabavila pitanjem zašto je Izrael napao Gazu često je davala veoma jednostrane odgovore, ponovno izvađene iz čitavog konteksta. Jedan od najčešćih argumenata izraelskog ministarstva obrane bio je da je cilj izraelskih napada zapravo obrana od ranije započetih raketnih napada islamističkih militanata s područja Gaze, te kako je Izraelu cilj uništiti Hamas jer je odbio produžiti šestomjesečno primirje koje je isteklo 22. prosinca.

Čak ako zažmirimo na jedno oko i prihvatimo kako su to doista razlozi izraelskih napada, ostaje nam pitanje o kojem to primirju svi govore. Naravno da je, kad se uzme u obzir činjenica da je još prije mjesec dana glavna tema svih vijesti bila financijska kriza i o Gazi nije bilo ni riječi, dok se danas i po nekoliko puta dnevno izvještava o situaciji u Gazi, lako pomisliti kako je tada zasigurno i bio mir, pa što god to zapravo značilo. Zapravo, kad bolje pomislim, posljednji put kada se toliko govorilo o situaciji u Gazi bilo je vjerojatno nešto malo u siječnju 2008. godine, kada su žedni, gladni i izmučeni stanovnici Gaze srušili metalni zid na granici s Egiptom kako bi se opskrbili vodom i hranom, te u kolovozu 2005. godine kada je Izrael odlučio povući svoju vojsku i useljenička naselja s područja Gaze.

 
Image

I dok je Sharon ovim političkim potezom zapravo skupljao bodove međunarodne zajednice, ono što se uistinu dogodilo jest da je zapravo izraelska useljenička naselja preselio s područja Gaze na Zapadnu obalu, dok izraelska kontrola nikad nije nestala; Izrael je nastavio kontrolirati zračni i obalni prostor, ograničio je slobodu kretanja, ulazak i izlazak iz Gaze, a kad je 2006. Hamas preuzeo vlast u Gazi, Izrael ga je prozvao terorističkom organizacijom, te je obustavio dostavu humanitarne pomoći, izazvao ekonomsku krizu i praktički zatvorio milijun i pol stanovnika Gaze u zatvor pod vedrim nebom. Stoga će se većina Palestinaca složiti kako je baš kao što je Sharonov čin prije bio postupak reorganizacije neokolonijalne vladavine, nego postupak dekolonizacije, te je označio početak još jednog velikog eksperimenta izraelske vlade, eksperimenta koji ovih dana doseže svoj vrhunac.

Doduše, šestomjesečno primirje o kojem svi govore potpisano je u lipnju 2008. godine i ono je, osim prekida izraelske vojne intervencije na području Gaze i ispaljivanja palestinskih raketa, uključivalo i prekid izraelske blokade Gaze i otvaranje kontrolnih točaka na granici Pojasa Gaze kako bi se potrebne količine goriva, hrane, građevinskog materijala i ostalih dobara moglo uvesti u Gazu. No, s obzirom na to da se ni jedna ni druga strana nisu držale “dogovorenog primirja”, da je većina stanovnika Pojasa Gaze i dalje živjela na rubu ekonomske krize, bez hrane, medicinskog materijala, a posljednjih nekoliko mjeseci i bez struje i vode, te da je oko 400 njih izgubilo život kopajući podzemne tunele do Egipta kojima su prenosili hranu i ostale potrepštine, kako to da se o “primirju” uopće i može govoriti? Ne bi li bilo puno realnije šestomjesečno razdoblje “primirja” nazvati “šestomjesečnim pripremama” za daljnji razvoj “velikog eksperimenta Gaza”. Čak su i neki izraelski mediji dali naslutiti kako su napadu na Gazu prethodile šestomjesečne pripreme, kako je primirje davalo Hamasu lažan osjećaj sigurnosti, te kako nije slučajno da su napadi počeli u subotu u 11:30 kad završava jutarnja školska smjena, a većina je učenika na putu u školu ili iz škole.

Gotovo sve je bilo orkestrirano i medijska kampanja je mogla početi. Tzipi Livni, ministrica vanjskih poslova i vodeća kandidatkinja za buduću premijerku, u pravom je trenutku obavijestila ministre vanjskih poslova u Washingtonu, Londonu, Rusiji, Kini, Francuskoj i Njemačkoj, Javiera Solanu i glavnog tajnika UN-a. Svjetski su vođe proširili njezinu vijest, optužili Hamas za prekid “primirja” te proglasili kako je izraelski napad zapravo obrana. Na taj su način u pozadini priče o primirju, kojeg realno gledano nije ni bilo, ostala druga dva, mnogo vjerojatnija, razloga izraelskog napada na Gazu.

S jedne strane u okviru predizborne kampanje za budućeg izraelskog premijera/premijerku ovakav se potez može činiti kao sakupljanje poena. Obećanja kako je cilj napada potpuno uništiti Hamas i osigurati potpunu sigurnost izraelskim građanima savršeno se uklapaju u predizbornu kampanju i vođe Likuda Binyamina Netanyahua i Kadimine ministrice vanjskih poslova Tzipi Livni, a prema riječima Alternativnog informacijskog centra u Jeruzalemu “svi su se izraelski vođe natjecali tko je snažniji, grublji i spremniji pobiti više ljudi. Masovni pokolji su u Izraelu oduvijek dobar dio predizbornih kampanja i onaj tko izgleda opakije ima veću mogućnost da postane budući premijer”.

S druge strane, govoreći još uvijek o razlozima napada na Gazu, zanimljiva je i pretpostavka nekih analitičara kako pravi ciljevi izraelske vlade zapravo nisu uništiti Hamas, već neutralizirati podršku koju Hamas ima u Gazi, i to tako što će uništivši čitavu infrastrukturu Gaze, uništiti i mogućnost Hamasove vlasti u Gazi i učiniti od Hamasa isto što je učinio od Fataha i PLO-a pod vodstvom Arafata. Činjenica je da ekstremizam Tzipi Livni jednako dobro služi ekstremizmu Hamasa kao i obrnuto, ali isto je tako činjenica da osim što služi samo njima, bilo Likudu, Kadimi, Hamasu ili Fatahu, ne služi više nikome, a ponajmanje stanovnicima Gaze, gdje se broj žrtava sad već možda popeo i na 500. Ovakve političke igre i spekulacije politologa i vojnih analitičara ljudima u Gazi nažalost nisu ni od kakve pomoći i u trenutku mogu biti zanimljive samo nama koji čitavu ovu situaciju pratimo iz udobnih fotelja ispred ekrana televizora ili kompjutera. A upravo je i to jedno od važnih područja borbe, koje razne vijesti često zaobilaze, a analitičari se na njih osvrću često tek na kraju nekog sukoba.


Izraelski medijski rat


Naposljetku proizlazi da je “istina” ono što nam daju da vidimo, da je primirja bilo jer je potpisano, da okupacije nema jer su nam rekli da je nema, baš kao što je Tzipi Livni izjavila da u Gazi nema humanitarne krize niti stradanja civila. Ono što se uistinu događa i ono što čujemo i vidimo putem mainstream medija najčešće uopće nije ista stvar, a na kraju krajeva političke su vođe shvatile da i nije bitno da to bude ista stvar, nego da bude uvjerljivo.

Poučen ratom u Libanonu 2006. godine, Izrael je shvatio koliko je važna stalna prisutnost u medijima, pravovremeno lansiranje željene, jasne i jedinstvene poruke svjetskim medijima i stjecanje naklonosti javnosti i međunarodne zajednice, te je u proljeće 2008. osnovano posebno državno tijelo (National Information Directorate, odnosno Nacionalna informacijska uprava), čija je osnovna preokupacija hasbara – značenje, (na hebrejskom doslovno znači “objašnjenje”) te se na raznovrsne načine bavi informacijama, cirkulacijom istih i propagandom. Prema riječima šefa tog državnog tijela, Yardena Vatkaia, “izraelskoj je propagandnoj mašineriji bilo potrebno tijelo koje će koordinirati svoje izvještajne agencije, koordinirati poruke i vijesti, te postati platforma za suradnju između svih agencija koje se bave komunikacijama i odnosima s javnošću, i to na dnevnoj razini”.

 
Image
(Primjer letka kojim je izraelska vojska zatrpala Pojas Gaze, a na kojem piše:
Stanovnici Gaze/ Hamas će vas odvesti u propast/Ulice Gaze u prosincu 2008.)


Također sam ističe kako su tri ključne poruke koje je trebalo lansirati svim vodećim svjetskim medijima i novinarskim agencijama – da je Hamas prekršio mirovni sporazum, da je cilj Izraela obrana vlastitog stanovništva, te da je Hamas teroristička organizacija čija su meta izraelski civili. Između ostalog, Vatikai ističe da su zadovoljni kako se informacije šire.

Jedan od izazova izraelske medijske ofenzive bio je neutralizirati uznemirujuće slike poginulih civila i već gotovo u potpunosti demolirane Gaze. “U ratu slika mi gubimo i stoga je potrebno ispraviti, objasniti ili neutralizirati njihov utjecaj. Podrška ne znači da svijet stoji iza naših djela, ali znači da razumije zašto to radimo”, ističe glasnogovornik izraelskog ministarstva vanjskih poslova. Izraelska propagandna mašinerija također je uočila i važnost novih medija, te je spomenuto državno tijelo prošli tjedan pokrenulo YouTube kanal putem kojeg žele prikazati koliko su precizni u bombardiranju svojih meta.

Dakako, ovo su sve stvari koje izraelska vlada i njezina propagandna mašinerija želi da vidimo, no bilo bi naivno pomisliti kako se iza svega ovog baš ništa ne skriva, jer osim pridobivanja javnosti, još važnije je usmjeravanje njihove pažnje na željene informacije i odvraćanje pozornosti od onih stvari koje im ne idu na ruku, a to su prije svega pitanja što je uopće Gaza, kakva je trenutna situacija u Izraelu i kakva je na okupiranom teritoriju, Zapadnoj obali. Pitanje formulirano što je uopće Gaza doduše zvuči banalno i geografski gledano situacija je poprilično jasna, no ono zanimljivo je tko su ljudi koji čine većinu tamošnjeg stanovništva i ako se tako formulira pitanje, uviđa se tragična ironija palestinskih raketnih napada na “izraelska” naselja i gradove. U medijima se tako često spominju povremeni raketni napadi na grad Ashkelon, no zanemaruje se činjenica da Pojas Gaze, takav kakav postoji danas – veliki izbjeglički logor (odnosno više manjih logora) u kojem na veoma zbijenom području živi preko milijun i pol ljudi, i to u katastrofalnim uvjetima i s ograničenom slobodom kretanja (ako se uopće i može govoriti o ikakvoj slobodi u njihovu slučaju) – postoji jer većina Palestinaca koja sada živi u Gazi nekada je, odnosno do 1948. godine, živjela upravo u Askhelonu (arapskom Askalaan), Tel Avivu, Jaffi i mnogim drugim dijelovima današnjeg Izraela. Svi su oni nasilno protjerani iz svojih domova u koje su potom useljavani Židovi iz mnogih europskih zemalja, ponajviše Rusije i Poljske. I baš kao što je Palestincima ključ (većina njih uistinu čuva stare ključeve svojih nekadašnjih domova) simbol povratka i podsjetnik njihove prošlosti, tako je i Gaza Izraelu stalan i živ podsjetnik na stotine tisuća protjeranih Palestinaca, ali i na sve one gradove kojih se zapravo ne žele sjećati i koje su izbrisali s lica zemlje (Dir Yassin, Ayin Karim, Manshia…). I sagledana iz ove perspektive, Gaza već sama po sebi predstavlja Izraelcima određenu prijetnju, ako ništa drugo barem moralnu, te budi duhove prošlosti koji bi mogli poljuljati legitimitet izraelskih napada.

Druga stvar koju se odašiljanjem željenih poruka i “otvorenom” prisutnošću u medijima želi učiniti nevidljivom događaji su na Zapadnoj obali, “getu u izgradnji”. I dok mediji stvaraju sliku o Zapadnoj obali kao dijelu Palestinske samouprave u kojem zahvaljujući Fatahu i predsjedniku M. Abbasu te mirovnim pregovorima koje on vodi s Izraelom, a koji su trenutno prekinuti zbog čitave situacije, ljudi žive u miru i blagostanju, činjenica je da je Zapadna obala i dalje okupirani teritorij u kojem je sloboda kretanja ograničena brojnim kontrolnim točkama i stravičnim zidom koji je Izrael počeo graditi još 2003. i čijim će skorašnjim završetkom Zapadna obala biti pretvorena u još jedan veliki geto. Neka od tih naselja, kao što su Ni’ilin i Bil’in još se uvijek borbe za opstanak i protiv izgradnje aparthejd zida.

Ipak, razlog zbog kojeg mediji ne govore o njihovoj borbi, kao ni o brutalnim odgovorima izraelskih obrambenih snaga na njihove prosvjede, taj je što je njihova borba specifična i subverzivna iz nekoliko razloga. Kao prvo radi se o zajedničkoj borbi Palestinaca, Izraelaca i ljudi iz ostalih zemalja svijeta i to o borbi koja je organizirana unutar lokalne zajednice i iza koje ne stoje niti Hamas niti Fatah, niti bilo kakva druga hijerarhijski organizirana skupina, nego ljudi koji su shvatili da se mogu sami organizirati u borbi za vlastiti opstanak. Njihovo djelovanje predstavlja prijetnju, te su neki izraelski mediji Izraelce koji sudjeluju u tim borbama (a većinom se radi o skupini Anarhisti protiv zida) opisali kao luđake koji bi ubili svakog Izraelca. I kao što u svom odgovoru na takve medijske optužbe ističe Uri Gordon, jedan od aktivista, ” prepoznati smo kao prijetnja upravo zbog toga što prosvjedujemo zajedno s Palestincima i što time pokazujemo da se ne bojimo Arapa, štoviše među njima imamo i prijatelje, niti tzv. Drugog holokausta koji bi oni navodno trebali izvršiti”. A upravo su to temeljni strahovi i laži na kojima počiva država Izrael. Rupe u zidu i simbolične akcije jesu ono što Izrael ne želi prikazati javnosti, ali ono što ga uistinu plaši jesu suradnja i prijateljstvo između pojedinih Izraelaca i Palestinaca, njihov zajednički obrazovni rad, ekološki projekti i obrađivanje maslinika. Vjerojatno je i to jedan od razloga zbog kojeg su mediji zaboravili naglasiti da su za vrijeme izraelskih napada na Gazu konstantno održavani prosvjedi diljem Zapadne obale, ali i u Tel Avivu i istočnom Jeruzalemu. Isto tako zaboravili su naglasiti da je tijekom tih prosvjeda u Ramalli ubijeno dvoje ljudi, dok je na prosvjedima u ostalim gradovima uhićen veći broj ljudi.

Image
Ubijen Arafat Khawaja na prosvjedima u Ni’ilinu 28. 12. 2008.

Mir u Gazi, mir na Zapadnoj obali

Kad se govori o miru u Palestini/Izraelu, neprestano se ističe kako su mirovni pregovori s palestinskim predsjednikom Abbasom bili u tijeku i kako će se nastaviti, te kako je jedan od preduvjeta mira u Gazi uništenje Hamasa. Upravo je to slika o miru kakvu je mogu vidjeti samo vođe pojedinih stranaka i oni koji čitavu situaciju ne osjećaju na svojoj koži; o miru na papiru kojom će i korumpirane vođe Fataha, i oni Hamasa, Likuda ili Kadime stanje u Palestini/Izraelu učiniti ljepšim, ali samo za medije i povijesne udžbenike, ne i za stanovnike okupiranih teritorija ili Izraela. Aparthejd zid na Zapadnoj obali, kontrolne točke, trenutna situacija u Gazi, useljenička izraelska naselja, palestinski izbjeglički logori u Libanonu, izrazita kultura straha i kontrole u Izraelu, te izraelski militarizam ogromne su prepreke miru, a čak i kad bi se uklonile, otvara se pitanje kakav bi to mir bio i koliko bi takav, hijerarhijski mir postignut pregovorima i ustupcima imao veze sa slobodom ljudi. Nedugo prije izraelskih napada na Gazu, većina rasprava u vezi rješavanja palestinsko-izraelskog konflikta vodila se oko pitanja da li je rješenje tog sukoba jedna država ili dvije države, a pritom se često zanemarivalo da kako god bude činjenica je da će Izraelci i Palestinci morati naučiti živjeti zajedno i surađivati, a u tome su im najbolji primjer i smjernice zajedničke borbe u selima Mas’ha, Budrus, Bil’in i Ni’ilin, koje su već zbog samog načina organizacije bez miješanja državnih tijela viđena kao prijetnja.

Tekst preuzet s web stranice http://www.zamirzine.net