Sjećanje na bošnjačke šehide

Sjećanje na bošnjačke šehide

…progovara rijeka Sana, od stida bih presušila

i pod zemlju bih se skrila, ponornica rijeka bila,

zajedno sa svojim Mehom, ponornica rijeka bila…

U sklopu projekta vijeća Sjećanje na bošnjačke šehide dogovoren je obilazak općine Sanski Most i susret s načelnikom prim.dr.Mustafom Avdagićem, njegovim savjetnikom g.Amerom Mezetovićem, Fikretom Fifijem Kurtovićem savjetnikom za kulturu i književnikom Amirom Talićem, suprugom rhm.generala Mehmeda Alagića  Ziskom Alagić te njegovim vrlo bliskim suradnicima majorom Nurijom Jakupovićem i pukovnikom Mustafom Šanta.

Delegacija vijeća: Asim Hamzić, Zijad Kazić, Dino Subašić i Kemal Bukvić u dogovoreno vrijeme je stigla pred zgradu općine gdje su ih čekali Kurtović i Mezetović. Načelnik Avdagić je prolongirao svoj odlazak na službeni put da bi domaćinski primio delegaciju vijeća. Nakon razgovora o potencijalnim oblicima suradnje, naročito na polju kulture, načelnik je iznio svoju viziju gradnje nove ceste u dužini 50 km kojom bi Sana bila povezana s banjalučkim ogrankom ceste C5, a na koji bi način bila puna kvalitetnija veza s Hrvatskom i Europom. Zamolio je da budemo njegovi gosti i damo podršku kad predsjednik Josipović bude gostovao u S.Mostu. Naravno, prihvatili smo poziv i pozvali dr.Avdagića da bude naš gost prilikom dolaska u Zagreb na drugi dio već otpoćetih razgovora s predsjednikovim uredom. Razgovor je nastavljen u opuštenoj atmosfer, a zatim smo svi zajedno prošetali do Kipa oslobodioca na Trgu ljiljana gdje smo položili cvijeće i vijence, proučili Fatihe, oprostili se s načelnikom i nastavili put prema Fajtovcima jer smo željeli prije Džuma namaza posjetiti generalov mezar i u džamiji koja nosi njegovo ime te klanjati Džumu. Put od 18 km je prošao u razgledavanju krajolika i mjesta kroz koja smo prolazili, te ugodnom razgovoru obzirom da smo se izmiješali u par auta. Pred ljepoticu dimenzija 32×22 metra sa kupolom na 18 metara i munarom sa dva šerefeta na 42 metra, najveća u Unsko-Sanskom kantonu, ispred koje se na samom ulazu nalazi turbe generala Mehmeda Alagića, stigli smo na vrijeme da se možemo pokloniti najvećem vrhu onoga sto obično nazivamo legendarnim u oslobodilačkom bosanskom ratu. Naravno, emocije su učinile svoje te su suze obilno nakvasile obraze generalove supruge i njegovih najbližih suradnika, a ni drugi nisu ostali imuni. Polaganje cvijeća i vijenaca, Fatiha i Džuma u generalovoj džamiji koju je vodio Hasib ef. Delić, aktuelni imam džemata od 1998. godine. Inaće, imamsku službu u povijesti ovog džemata obavljali su slijedeći imami: Samel ef. Omanović, do 1941. godine, kada tadašnji mesdžid prestaje sa radom, Samir ef. Jusić, obavljao samo džume od 1996-1998.godine. U džamiji  se obavlja svih pet dnevnih namaza, džuma, teravija i bajrami, a mektebska nastava se redovno izvodi dva puta sedmično, po četiri nastavna sata. Qur’an 9:18 Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekjat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na Pravome putu.

Džemat Fajtovci se nalaze u zapadnom dijelu općine Sanski Most, na regionalnoj saobraćajnici Sanski Most-Bosanska krupa, koja čini okosnicu razvoja naselja. To omogućava naselju povoljnu saobraćajnu komunikaciju ne samo sa općinskim centrom Sanskim Mostom, nego i sa drugim gradovima Unsko-sanskog kantona i šire. Fajtovci posjeduju urbane sadržaje od značaja za zadovoljavanje elementarnih potreba stanovništva. Neposredno uz urbano područje Fajtovaca protiče rijeka Bliha, koja izvire ispod sela Lipnik, protiće kroz Skucani Vakuf, Gorice i Naprelje, a kod Fajtovaca tvori vodopade visoke 56 metara. Prvi pisani podaci o ovom džematu datiraju iz perioda osvajačkih pohoda sultana Mehmeda Fatiha, u XV stoljeću, dok je samostalno pojavljivanje ovog džemata novijeg datuma. Godine 1921. Fajtovci su evidentirani kao dio džemata Modra, ali u najvećem broju izvora ovaj džemat se veže za džemat Naprelje, u čijem sastavu se nalazio sve do 1996. godine kada je registriran kao samostalni džemat Medžlisa Sanski Most. Danas džemat Fajtovci broji 80 domaćinstava, a pripadaju mu zaseoci Cerići, Bašići i Bare. Džemat ima džamiju za koju je kamen-temeljac postavio general Mehmed Alagić u decembru 1997. godine, čije ime džamija danas nosi. U sklopu džamijskog objekta predviđeni su i mekteb, abdesthana, gasulhana, divanhana, musafirhana i soba za imama.

U Fajtovcima je rođen Mehmed Alagić 8. juli 1947. Bio je bivši aktivni oficir JNA. Vojnu školu završio je u Banjoj Luci 1970. godine, a kasnije je predavao i bio načelnik Škole rezervnih oficira, također u Banjoj Luci. Godine 1986., po završetku studija na visokoj vojnoj školi za starješinski kadar (Komandno-štabna škola), Mehmed Alagić je postao oficir za operativne poslove 36. mehanizovane brigade. U decembru 1989., postavljen je za načelnika štaba jedne pješadijske brigade u Zrenjaninu, koja je bila u sastavu Novosadskog korpusa. Mehmed Alagić je napustio JNA 27. februara 1991. u činu potpukovnika. 1. novembra 1993. imenovan je za komandanta Trećeg korpusa Armije RBiH i na tom položaju je ostao do 26. februara 1994. godine kada je preuzeo dužnost komandanta novoosnovanog Sedmog korpusa Armije RBiH.

General Mehmed Alagić zasigurno spada u sami vrh legendarnih zapovjednika u oslobodilačkom bosanskom  ratu/ poznat po akciji oslobađanja Vlašića, Kupresa i Donjeg Vakufa/. Naravno, i po prijavljivanju u Armiju BiH, u 17.VKB kao običan vojnik. Za razliku od mnogih drugih, svoj ulazak u legendu Alagić je stekao mukotrpnim radom. Postoje, naime, heroji koji su bili blizu medijima u Sarajevu: jedan dio njih je otišao u zaborav, drugi su ostali na pola puta, treči, zaslužno, još nose epitet heroja. Do Alagića su mediji došli tek nakon velikih uspjeha, do tada najvećih u Bosni i Hercegovini. Medija nije bilo kada je budući general kao običan borac stupao u redove 17. krajiške brigade, kada je ustrojavao vojsku, ili kao komandant OG \”Bosanska krajina\”, na običnom kljusetu, obilazio linije 1993. godine. Mehmed Alagić je, uz generala Dudakovica, prvi koji je od jednoga korpusa napravio zaokruženu cjelinu. Sedmi korpus, sada se to može reči, napravljen \”od nade\”. Skupa sa nekoliko krajiških komandanata (prije svega Fikretom Čuskićem, Sakibom Mahmuljinom, Asimom Korčićem, Rasimom Imamovićem), Alagić je \”pozajmio\” nekoliko brigada iz već postojećih korpusa, i uz jezgro, 17. krajišku, oformio nekoliko novih. Korpus je ubrzo dobio naziv \”krajiški\”, mada u njemu Krajišnici, po broju, nisu dominirali. Ali, dominirala je ogromna želja Mehmeda Alagića, Čuskića, i svih drugih Krajišnika da se krene prema Krajini. S druge strane, Alagić je geografiju okrenuo tumbe, i pretvorio je u strategiju. Do Bosanske krajine se, logično, dolazilo bliže svuda nego iz Travnika, ali je, u Alagićevoj izrnutoj logici, bilo baš najbliže preko Vlašića! Ta Alagićeva logika je toliko bila ubjedljiva da je svakom Bošnjaku bila jedina moguća! Strateški, međutim, bilo je potpune točnosti u svemu tome. Prostor Travnika je bio nemjerljivo strateški značajan, na njemu su se presijecale silnice želja Tuđmana i Milosevića. Alagić im nikad nije dopustio da ostvare svoje želje!
Sistem vlastite logistike koji je Alagić uveo u Sedmi korpus vjerovatno je kamen-temeljac svih njegovih uspjeha. Bez vlastite logistike moguća je, možda, odbrana, ali napad – ne! Osim do utančine razrađene logistike unutar Korpusa, Alagić je, jedini u Armiji RBiH, razradio do detalja i logistiku u dijaspori. Njegovi logističari su stizali u najmanja evropska mjestašca, i otud u Travnik dovlaćili sve što je bilo potrebno. Po unutarnjoj strukturi, Sedmi korpus je bio najustrojeniji u Armiji RBiH. Točno profilirane jedinice, opremljeni i obučeni vojnici, razrađen sistem komandiranja, izgrađen informativni sistem, itd, itd. On je znao koje jedinice koliko mogu, u kojem vremenu, i na kojem mjestu. Od nekoliko izrazito \”stojećiih\” jedinica, \”domobranskog tipa\”, Alagić je, uvođenjem u borbu, i davanjem primjerenih zadataka, napravio jurišne jedinice spremne za izvršavanje svakog zadatka.
General Alagić sve je to uspijevao, jer je posjedovao nekoliko osobina koje su imanentne samo vojskovođama. Prije svega, on je par exelans – vojnik. U prijevodu to bi značilo: spreman izvršiti svaki zadatak, a spreman i narediti. Od vojnika u vojskovođu gradile su ga njegove osobne karakteristike: hrabrost i ustrajnost. Alagic je među prvim komandantima pokazao da se ne plaši velike četnicke sile. A ustrajnost mu se graničila sa tvrdoglavošću. Sve to, međutim, ostalo bi u jednoj vojničkoj ljušturi, da Alagić nije bio – vizionar. Njegova vizija nije bila tlapnja o \”ovakvoj ili onakvoj Bosni; njegova vizija je bila konkretna: zavičaj. (Nije bez poruke bila slika vodopada Blihe u njegovoj generalskoj sobi.) Zavičaj je, međutim, \”globalna slika svijeta\”, u njemu se, tek, odslikavaju i domovina i država i državno okruženje. Slika zavičaja je slika života koju nastojiš živjeti.. Na kraju, da bi se bilo vizionarem treba imati čehru \”golubijeg srca\”. Alagić je Krajišnik, u bošnjačkom smislu riječi, ispod čije robusnosti treperi elementarna emocija: za zavičj, za kućni prag, za život iza toga praga prepun sklada i sigurnosti.
Od naroda voljeni gener Mehmed Alagić umro je 7. marta 2003.godine nakon što je izgubio jedinu bitku u svom životu, bitku sa nekim svojim sugrađanima koji su ga pokušali optužiti za nešto što ovaj čisti čovjek ni u snu nije pomislio, a kamo li učinio. Ipak, uspio je do svoje smrti izgraditi niz objekata u Sanskom Mostu, pa i najveću Poljoprivrednu školu u Bosni i Hercegovini u suradnji s državom Norveškom, do izvjesne mjere pomiriti krajišnike….Dženazi je prisustvovalo više hiljada ljudi, neki kažu 10 000, a iza njega su ostali da životare oni koji bijahu sevep njegovoj smrti, Sana koja jeca, a ne žubori…kao da se nečeg stidi, koja šuti, istinu krije iako je Mehmed na njenim obalama kleko i Boga zamolio da mu pomogne protjerane okupiti, porušeno obnoviti, Krajišnike pomiriti…. a Gazija je čovjek bio, Vlašić i Kupres osvojio, cijelu Bosnu zadužio…ko nezna neka sazna, Božja je uvijek zadnja!

Nakon dženaze, s našim domaćinima i par novih prijatelja koje upoznasmo dok smo se na izlasku iz generalove džamije međusobno selamili, sjedosmo na terasu obližnjeg kafića koja je za divno ćudo radila i što bi se reklo, bacismo jedan rasterečujući eglen. Govorilo se o budućnosti, o svemu što Sani nedostaje, brojnoj dijaspori, obližnjem vodopadu rijeke Blihe ….. i onda nakon srdačnog rastanka, uputismo se u pravcu Vrhpolja. Lijep sunčan dan je svima godio tako da je mogući umor ili nespavanje totalno palo u drugi plan. Nastavljen je razgovor o mogućim novim zajedničkim projektima…sjetili smo se Ljetne škole koju je vijeće vrlo kvalitetno u suradnji s ovdašnjim profesorima, Poljoprivrednom školom i jednom nevladinom udrugom odradilo u svom prvom mandatu….nastupa naše djece na manifestaciji Ljeto na Sani, ljetnih grupnih  izlazaka, šetnji po korzu i pjevanju naše djece pred Konzumom…..kupanja na tek otvorenim bazenim…da, bilo je dosta toga lijepog. Ubrzo se s naše desne strane ukaza bjelilo nišana što je bio znak da smo stigli na mezarje Vrhpolje. Djeca koja su se vračala iz škole su nas zainteresirano promatrala, ali našim ulaskom na mezarje svak je nastavio tamo gdje je stao. Mi smo mirno, na samom ulasku proučili Fatihu i uputili se centralnom mjestu na mezarlucima. Još jedna Fatiha, polaganje cviječa i vijenaca…ponovo Fatiha i lagani obilazak vrlo uređenog i održavanog mezarja….podjsećanje na agresiju na Bosnu i Hercegovinu te boravak Krajišnika u Travniku…Vlašiću…mezarje Krajišnika u Gradu gdje je bila komanda 7.Korpusa, prvom koncertu u Sani 1995. u Starom hotelu i prvom poratnom gostovanju jednog od najvećih živućih pjesnika u Bošnjaka Enesa Kiševića i koješta drugo. Na izlazu iz mezarja bilo smo već lagano opušteni i raspoloženi za kavu i nešto pregristi. Fifi je kao pravi domaćin usmjerio vozače u pravcu odabranog restorana….poznat gazda, ljubazan prijem naročito kad je skonto da smo Bošnjaci iz Zagreba….ugodan razgovor uz dobar ručak…kava i rastanak s Dobrim Bošnjanima…Do skorog viđenja u Gradu Zagrebu…ili u Sani?!

„ I nakon tri mjeseca torture i ponižavanja, Edis je uz prijetnju da će ponovo biti zatvoren ako se, skupa sa obitelji, ne iseli iz grada, ako ne napusti ovo mjesto, jer to narod traži. Narod traži da se svi neprijatelji moraju čistiti…..I čišćenje je nastavljeno…i mnogi drugi su bili prinuđeni napustiti ovaj svoj mali grad………..“  Feri Midžan, „Edis i Drinka- zatvori i progonstvo-MCMXLV-MCMLI“

mr.sc.Kemal B.Bukvić                                                                                                                Dino Subašić