Promocija „Genocid u Prijedoru – svjedočanstva“, Islamski centar Zagreb, 28. V. 2015.

Knjiga „Genocid u Prijedoru – svjedočanstva“ zajednički je projekt HMDCDR u Zagrebu i Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sveučilišta u Sarajevu. Sastoji se od dva dijela. Prvi dio čini znanstvena studija dr. sc. Muje Begića o srpskoj okupaciji općine Prijedor, te o zločinima koji su se odvijali paralelno s okupacijom ili su joj slijedili. Drugi dio knjige čini 149 svjedočanstava – sjećanja Hrvata i Bošnjaka uglavnom s područja općine Prijedor. Knjigu čini 775 stranica i najveće je tiskano djelo koje je do sada objavila institucija dr. Nazora.

Knjigu otvara znakovita slika bijele trake kojom su, po zapovijedi srpskih vlasti, u svibnju 1992. godine bili obilježeni Bošnjaci i Hrvati Prijedora, a na tragu nacističkog obilježavanja nepoćudnih tijekom Drugog svjetskog rata. Treba navesti da su bijelim trakama 1991. godine srpske vlasti obilježile i Hrvate u okupiranoj istočnoj Slavoniji tj. na širem vukovarskom području.

Na početku knjige je Riječ urednika, dr. sc. Ante Nazora, koji čitatelja zorno upoznaje s okolnostima nastanka knjige, pisanim izvorima na kojima počiva, posebice svjedočanstva iz drugog dijela knjige i njihovoj primjeni i vrednovanjima od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu.

Slijedi kraći Uvod dr. Begića u kojem definira termin genocida i daje sumarum prijedorske tragedije, vremenski ga određujući i donoseći neke od najupečatljivijih podataka, kao npr. da je u porodici Bačić, u selu Zecovi, za jedan dan ubijeno 11-oro djece starosti od tri do sedamnaest godina čiji posmrtni ostaci do danas nisu nađeni.

U prvom dijelu svoje studije dr. Begić nas kroz šest poglavlja upoznaje sa stanjem u općini Prijedor uoči agresije, prikazuje osnovne zemljopisne, demografske, etničke i gospodarske odlike ove općine, političke strukture nakon prvih višestranačkih izbora te političke prilike tijekom 1991. i 1992. godine, kao i okolnosti nastanka Srpske opštine Prijedor kao dio projekta nastanka velike Srbije zapadno od Drine. Detaljno su prikazane policijske snage koje su bile osnovno oruđe srpskih političkih struktura u preuzimanju vlasti 1992. godine, kao i uloga JNA u instaliranju srpske vlasti u općini te počeci terora nad nesrpskim stanovništvom prilikom nasilnog preuzimanja vlasti krajem travnja.

Drugi dio pod naslovom „Napadi srpskih snaga na području općine Prijedor“ uvodi nas u vrijeme terora – početaka masovnih likvidacija Bošnjaka i Hrvata. Autor korak po korak, kronološki prikazuje kako srpska milicija, teritorijalci i postrojbe JNA, nakon što su ovladale gradom, kreću u osvajanje prvo prigradskih naselja: Hambarine, Tukovi i drugih, a potom na „najtvrđi orah“ – Kozarac i okolna bošnjačka naselja. Ono što me je fasciniralo dok sam čitao ovaj tekst je razina nasilja koja je vršena nad civilnim stanovništvom tijekom ovih vojnih operacija, a koja se racionalno ne može objasniti. Osvrnuo bih se i na svjedočanstvo pukovnika Osmana Selaka koji donosi broj od 800 ljudi ubijenih tijekom ove operacije.

U četvrtom poglavlju dr. Begić piše o junačkom, ali nažalost samoubilačkom pokušaju skupine prijedorskih teritorijalaca koji su, pod zapovjedništvom Slavka Ećimovića, da oslobode Prijedor. Uslijedilo je brutalno uništavanje prijedorske čaršije i masovna odmazda nad stanovništvom. Jučer smo od gospođe Jadranke Cigelj slušali kako je skoro cijela obitelj Slavka Ećimovića za odmazdu zaklana, a djeca su preživjela jer su se uvaljali u krv zaklane majke i pravila se mrtvima. U nastavku ovog dijela prikazano je osvajanje sela na području Brda gdje je samo u Bišćanima ubijeno 260 osoba. Nažalost cijelo ovo poglavlje obiluje samo jednom riječi – ubijen, ubijeni, i vrlo ga je teško čitati. No žrtava radi spomenuo bih slučaj džamije u Čarakovu gdje je ubijena skupina od 12 mještana s imamom Dizdarevićem na čija mrtva tijela su nabacani tepisi iz džamije i potom zapaljena.

Slijedi opis jedne od najvećih tragedija hrvatskog naroda u Domovinskom ratu – masakra u Briševu, posve nebranjenom selu u kojem je u nekoliko sati ubijeno 68 Hrvata oba spola i svih uzrasta, i na sve zamislive načine. Dr. Begić donosi konstataciju: „Stječe se dojam da su se zločinci naprosto takmičili tko će izvršiti najmonstruoznije djelo“.

Druga cjelina završava poglavljem o zločinu na Korićanskim stijenama na Vlašiću gdje su pripadnici Interventnog voda prijedorske milicije iz konvoja za deportaciju izdvojili preko 200 prijedorskih civila, strijeljali ih i pobacali u provaliju, o čemu je na jučerašnjem okruglom stolu bilo više govora.

Treći dio studije obrađuje tematiku logora i drugih mjesta zatočenja u općini Prijedor. Nakon što je objasnio plan Radoslava Brđanina, čelnog čovjeka SAO Bosanske krajine, po kojem u ovoj SAO može ostati samo 2 % nesrba a što se trebalo provesti kroz tri faze čišćenja, važan dio kojeg su bili konclogori, dr. Begić vrlo detaljno prikazuje okolnosti zatočenja nesrpskog stanovništva s tim da je svakom od tri logora smrti: Omarskoj, Keratermu i Trnopolju, posvetio posebno poglavlje. O razini muka i nasilja koje donose ove stranice teško je govoriti. Mogu samo ponoviti jučerašnje riječi gospođe Cigelj – da mi sve što znamo o logorima je ustvari malo, gotovo ništa, kakvi oni ustvari jesu bili. Kao ilustraciju spomenut ću samo jedan slučaj iz Keraterma gdje je bilo zatočeno oko 4000 Bošnjaka, Hrvata i drugih nesrba, pa čak i jedan Srbin – Jovo Radočaj, koji je tu i ubijen. Dana 24. srpnja 1992. u prostoriji br. 3. je iz strojnica ubijeno između 120 i 150 zatočenika iz Hambarina i Bišćana. Dr. Begić donosi svjedočanstva o gomilama leševa natovarenih na kamione s kojih teče krv i ispadaju dijelovi tijela. Mislim da o ovom dijelu knjige više ne treba govoriti. Jedino bih povukao jednu paralelu s Srebrenicom točnije sa selom Kravica gdje se nalazi industrijska hala u kojoj je, na isti način kao u prostoriji br. 3. u Keratermu, 1995. godine strojnicama i ručnim bombama ubijeno oko 1100 zatočenika.

Četvrti dio knjige obrađuje problematiku masovnog progona Bošnjaka i Hrvata sa područja Prijedora, prikazujući u kojim okolnostima je prognano 52.000 građana Prijedora, kako su pred nasiljem ostavljali svu imovinu i spašavajući gole živote bivali deportirani put Hrvatske i srednje Bosne, jednom riječju kako su udareni temelji Republike Srpske.

Peti dio studije bavi se uništavanjem islamskih i katoličkih vjerskih objekata u prijedorskom kraju, te tragičnom sudbinom vjerskih dužnosnika, dvojice župnika: Tomislava Matanovića i Ivana Grgića, te petorice imama: Sulejmana Dizdarevića, Hasana Bešlije, Rasima Ćemana, Safeta Đogića i Hamida Softića, koji su ubijeni u periodu od 1992. do 1995. godine. Svaka od 32 srušene prijedorske džamije i 10 katoličkih crkvi i kapela posebno je, ukratko, prikazana u ovom dijelu.

Šesti dio bavi se općenito pojavom uništavanja materijalnih dobara Bošnjaka i Hrvata. Ovaj dio s prethodnim čini organsku cjelinu i zajedno bi se mogla nazvati i Kulturocid jer pokazuju kako su uništavanjem materijalnih dobara nesrbi prisiljavani na iseljenje, te kako su istodobno brisani svi tragovi da je u prijedorskom kraju ikada živio netko drugi osim Srba.

Kao finale svoje studije dr. Begić u sedmom, najopsežnijem dijelu, se pozabavio najbolnijom od svih tema – masovnim grobnicama. Nakon što je u uvodnom tekstu objasnio što su masovne grobnice, te kakvih tipova sve postoje glede broja osoba u njima, i tretmana tj. premještanja tijela iz njih, dr. Begić se pozabavio sa 69 masovnih grobnica Bošnjaka i Hrvata nađenih do danas u općini Prijedor, iz kojih je ekshumirano 2.207 osoba, te sa 450 grobišta, na koliko mjesta su do danas nađena tijela Prijedorčana. Zbog navedenih brojeva Prijedor nosi neslavnu titulu općine s najviše grobnica u BiH. Vjerujem da će nam dr. Begić u svom izlaganju više reći o Tomašici, Jakarinoj kosi i o Starim Kevljanima. Ja bih se samo osvrnuo na zadnje poglavlje ove cjeline, o zločinu nad djecom u općini Prijedor, iz kojeg se vidi da je ubijeno čak 102 djece – 10 djevojčica i 92 dječaka, od tromjesečne bebe koja je ubijena metkom u glavu. Nedavno sam bio u Bratuncu i tamo su mi pokazali grob također tromjesečne bebe koja je isto tako ubijena metkom u glavu i metkom u nožicu.

Svoju studiju dr. Begić je okončao zaključnim razmatranjima, gdje je dao svoje mišljenje o ukupnosti prijedorske tragedije, donoseći sumarne brojke žrtava koje jasno pokazuju da ova knjiga ne nosi bez osnove naslov – „Genocid u Prijedoru“. U prilogu se donosi popis izvora i korištene literature te popis imena ubijenih ili nestalih Prijedorčana koja se navode u svjedočenjima žrtava.

Na drugi dio knjige pod naslovom „Svjedočenja žrtava u općini Prijedor“ bih se osvrnuo u najkraćim crtama. U njemu se nalazi 149 svjedočanstava Hrvata i Bošnjaka koja su, u organizaciji Hrvatskog informativnog centra i njegovog ravnatelja Ante Belje, prikupljeni u periodu od 1992. do 1995. godine, dakle u vrijeme dok su sjećanja bila svježa. Na tom projektu radilo je više osoba: Jadranka Cigelj, Luka Gavranović, Vjekoslav Žugaj, Andrija Pavičić i Šimun Penava. Za svoj rad dobili su i pohvalu Haaškog suda. Svaki od 149 iskaza se donosi pod kodnom oznakom kako bi se zaštitili i kazivači i njihove obitelji. Iz ovih iskaza, koji su duboko osobni i donose patnju pojedinca, čitatelj će još zornije shvatiti dubinu prijedorske tragedije.

Što na kraju reći kao zaključak ovog prikaza? Danas u općini Prijedor ne postoji dostojno obilježje za 2975 Bošnjaka i 160 Hrvata – žrtava velikosrpskog genocida. No ovom knjigom im je podignut dostojan spomenik, jači od mjedi, željeza i mramora. Ova knjiga će onemogućiti svaku negaciju zla koje je pogodilo Prijedor, a s druge strane ona treba biti osnova za ispravljanje druge velike nepravde – zaborava prijedorskih žrtava. Jer svaka čast Srebrenici, tragedija Prijedora premda brojčano manja, u mnogim svojim aspektima je veća i teža od srebreničke. „Genocid u Prijedoru – svjedočanstva“ ostaje kap trajni spomen da Republika Srpska uz svoje desno krvavo krilo – Podrinje, ima i lijevo, ništa manje krvavo krilo – dolinu Sane i Prijedor.

dr.sc. Jakša Raguž