Demonopoliziranje povijesnog sjećanja

Konačno,spomenik svim žrtvama kao trajni svjedok tragičnom vremenu. Hoće li činjenice pomoći da poslije ne bude novog sukoba? Vrlo je važno zabilježiti imena i kako su stradali. Ubijena 9 901 žena??

Demonopoliziranje povijesnog sjećanja

U Bosni nitko nije tješio uplakane. Kemal

Koliki su stvarni ljudski gubici u II.svjetskom ratu na području ex Jugoslavije? Svaki autor nekog od udžbenika ili knjige koja govori o ratnim zbivanjima ima svoj izvor, svoju brojku, svoju istinu?! Zašto je bio takav odnos pisaca i znanstvenika prema brojkama, nikada niko nije uspio dokućiti. Neki kažu da su bili slabi matematičari i moglo bi se složiti s takvom tvrdnjom da nisu u pitanju ljudski životi. Međutim, onim što nisu znali, ili su svjesno navodili netočne brojke raspirujući i gajeći mržnju u generacijama koje su stasavale, dobrim dijelom su potakli nesretne ratove koji se desiše na prostoru u koji su se istovremeno svi redom zaklinjali. Dabome, od svojih svjesnih laži su dobro živjeli, bili su priznati u društvu koje je prihvatalo njihove istine. Bio je to rizik govora i grijeh šutnje!

 

Istraživačko dokumentacioni centar /IDC na čelu s Mirsadom Tokačom, nije želio ići tim i takvim putem. Odabrao je Tokača svoj put, put kojim je želio da više ne idu buduće generacije, da ne doživljavaju ono što on i njegove generacije jesu. U četri toma „ Bosanske knjige mrtvih „ jedan od najvećih poduhvata u Bosni i Hercegovini. Smjestio je popis od         95 940 imena ubijenih i nestalih u ratu u Bosni i Hercegovini kao jedan trajni spomenik svim žrtvama navedenim u njima. U četiri toma sve žrtve su identificirane imenom i prezimenom, fotografijom, podacima da li se radi o civilnim žrtvama ili vojnicima, kao i svim drugim nužnim podacima. Tokača i njegov IDC iz Sarajeva, uspjeli su nakon deset godina strpljivog rada na jednom mjestu skupiti identitet građana i građanki BiH koji su ubijeni ili nestali u razdoblju od 1992. – 1995. godine. Na taj način su željeli sačuvati sjećanje na sve ubijene ili nestale građane, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, i na taj način izbjeći bilo kakvo manipuliranje sa žrtvama. Knjige su zapravo prvi zajednički spomenik svim žrtvama, za razliku od spomenika koje gradi jedna skupina, jedan narod, a drugi ih ne trpe. Željeli su i u tome potpuno uspjeli dokazati da fraza „žrtva je žrtva“ ne stoji. Zaklano trogodišnje dijete ili zapaljeni starci u prosjeku 85 godina, nije isto kao smrt nekog vojnika/bojovnika koji je od prvog dana na ratištu zadovoljavao sopstveni mazohizam. Nije isto smrt fratra koji je u Drugom ratu ubijen u krevetu i smrt nekog glavešine koji je od prvog dana bio u Budakovu ministarstvu ili šefovao i izdavao naredbe u Dražinom štabu. Tokača ne želi manipulirati brojkama kao nakon Drugog rata! Na pitanje: ko će izračunati sve pobijene, silovane i sve logore, Tokača odgovara brojkama. Tokom agresije na BiH od svih ubijenih je: 81% Bošnjaka, 11% Srba, 7% Hrvata i 1% ostali. Ubijeno je u junu 1992.godine 1300  žena Bošnjačke nacionalnosti. Što se tiče vojski, ubijeno je: 30 521 Bošnjak, 20 615 JNA – VRS, 6000 Hrvata i 558 Abdićevaca. Ipak, da li će činjenice pomoći da poslije ne bude sukoba, da ne bude ubijanja?

Kultura pamćenja i nezaborava su još uvijek jedan temelj za moguće nove sukobe, nova ubijanja. Tek se učimo legitimnosti različitih interpretacija. U Bosni i Hercegovini nema osvete, iako se po Bosni kreću mnogi zločinci koje ruka zakona još nije stigla. Mnoge nikada niti neće! Kažu, mnogi to uporno ponavljaju, da je rat uvezen?! Da je precizno pripreman po svom planu, a rezultat je 100 000 mrtvih, hiljade silovanih djevojčica i žena, milioni raseljenih. Ipak, tvrdim, slušajući Tokaču, da se ništa neče desiti samo od sebe! Ko i zašto ubi majci Havi 6 sinova i supruga? Dojučerašnje komšije/susjedi. Ko izdade naredbu za otvaranje logora smrti u Trnopolju, Omarskoj i Keratermu, pa na kraju i Manjači? Sugrađani prijedorćana koji niti dan danas ne mogu podići obilježja svojim nevino pobijenim. Ko meni zapali jednu, a minira drugu kuću? Slobodan Karagić Karaga skim sam se godinama družio na dobojskim ulicama! Duga je to i bolna priča. Ipak, Tokača je sa svojim timom smjestio u jednu knjigu imena pobijenih svih nacionalnosti. Aferim! Sve su to bili živi ljudi. Ipak, bilo je i ima mnogih kojima projekt smeta?! U Tuzli su organizirane demonstracije Srebreničkih majki. Ali nakon razgovora s Tokačom, iznošenja njegovih argumenata, majke su priznale da su bile nagovorene, što će reći da neko želi ili manipulira s njima. Tokača barata i komunicira činjenicama, a svi koji prolaze kroz to neka grade svoju/je priču/če. Vjeruje da pomirenje mora biti građeno samo na istini! Mijenja model sjećanja. Iza ovih njegovih tomova stoje imena. Nema praznina. Svaki broj ima svoj sadržaj. Na terenu su njega i njegove suradnike obićni seljaci dobro razumjeli. Shvatali su, mali obićni ljudi bez fige u đepu, da pomirenje mora biti građeno na istini. Da se ništa neće desiti samo od sebe. Da pomirenje i podržavanje žrtava nije isto, i da će tako biti dok je na snazi ovakav Dejton. Sporazum u Dejtonu je koban i morat će se mijenjati. Nužno ga je mirovno razgraditi što prije da ne dođe do novih sukoba. Nagrađena su, Dejtonom, osvajanja i genocid tako da je nastavljena diskriminacija manjine o čemu govore i zadnje presude dvojici srpskih zločinaca koji su se često talili sa međunarodnim tako da su na kraju izvukli premiju. Zaboravilo se i još uvijek se zaboravlja da je Milošević vodio rat protiv BiH i u BiH. BiH se i pored svih negativnosti Dejtonskog sporazuma neće raspasti, ali je još uvijek unutra podijeljena što jeste veliki problem. Nužno je sjetiti se da je temeljno pitanje za raspad Jugoslavije bilo srpsko pitanje koje nije dostatno riješeno. Da li će ikada Garašaninov plan u cjelosti biti ostvaren? Sumnjam. Srbija je i pored svih potpora sa strane, zahvaljujući i srpskom lobiju u svijetu izgrađenom za ex Juge, sve manja i sve tanja. Srbija, vjerovatno i svi drugi, neće moći bez suočavanja s vlastitom prošlošću. Država/ve na našim prostorima bi trebale nastaviti raditi Tokačin i posao IDC-a. Trebaju se razjasniti mnoga pitanja iz prošlosti. U javnosti treba stvoriti prostor u kom će raditi struka, povjesničari. Ne bi trebali, ne smijemo voditi računa samo o našim žrtvama, nego o svim, jer su sve žrtve naše žrtve!

Možda je važno napomenuti, podsjetiti, da u knjigama nema žrtava iz Hrvatske i Srbije. Radi se o stanovništvu Bosne i Hercegovine. Nema 200 000 pobijenih Bošnjaka kako neki tvrde, nego cca 60 000. Da će „Bosanski atlas ratnih zločina“ uskoro biti na internetu i da će bilo tko moći dobiti podatke koje traži, koji ga zanimaju. Da ćemo imati informacije/činjenice na raspolaganju. Naravno, i da će uvijek biti onih koji lažu. Međutim, svatko mora da shvati da ima institucija koje se bave našim žrtvama, a sve žrtve su naše žrtve!   mr.sc.Kemal B.Bukvić

Petar Glušica