SJEČANJE NA PATNJU JE PATNJA ….. OBILAZAK ŠEHIDSKIH MEZARJA U SARAJEVU

Kažu da je nada svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja, ali građani Sarajeva su vjerovali i nadali se. Nada im je šaptala ono što su željeli čuti, u što su vjerovali …..a onda je prokopan i Tunel Slobode.

SJEČANJE NA PATNJU JE PATNJA ….. OBILAZAK ŠEHIDSKIH MEZARJA U SARAJEVU

Ne smatrajte mrtvima one koji su na božjem putu ubijeni.

Iako tvrde da je promjenjivo lice sjećanja, nakon 20 godina od agresije na Bosnu i Hercegovinu, Vijeće BNM GZ drugu godinu za redom uspješno realizira projekt OBILAZAK ŠEHIDSKIH MEZARJA U BiH. Svjesni da su spomenici i mjesta sjećanja postali atrakcija za turiste, držimo da su spomenici i mjesta sjećanja okamenjeno pamćenje. Da pamćenje nije isto što i povijest, jer pamćenjem Bošnjaci žele sačuvati i od zaborava otrgnuti određena povijesna zbivanja. Pamćenje i sjećanje je više nego igdje prisutno u glavama Bošnjaka, ili se varam…možda je prisutno samo u svakodnevnoj politici?

Vijeće se svojim projektom hvata u koštac sa realnom praksom pamćenja i sjećanja. Na taj način iskreno i produktivno suočavamo se s prošlošću. Nastojimo dati svoj doprinos kulturi sjećanja na agresijom i ratom zahvaćenim prostorom. Na prostorima naše Bosne i Hercegovine, jer uloga spomenika i mezarja je da na određen način obilježava i slavi uspomenu na određena događanja ili ličnosti iz tog tužnog vremena. Na taj način želimo svojim projektom djelovati pomirljivo i upućivati na formiranje zajednice. Raspadom SFRJ, u krvi i zločinu, stvoreni su koncepti identiteta sa naglašenim nacionalnim predrasudama u novonastalim državama. Nisu se narodi SFRJ razišli kao Česi i Slovaci, izabrali su drugi puno krvaviji put, put satkan od zločina, ubijanja bez imalo milosti, uništavanja vjerskih objekata, rušenja i paljenja sela i gradova, uništavanja industrijskih postrojenja……Naravno, sve je to negativno uticalo na stvaranje neophodnih procesa modernizacije u sve više umreženom svijetu. Istovremeno, dešavanja od 1992. – 1995.godine otežavala su konstruktivnije i korektnije suočavanje s prošlosti koje je bilo neophodno za brži regionalni dijalog o važnim političkim i ekonomskim, o pitanjima vrlo važnim za uspostavu trajnog mira.

Osvrnuvši se na prošlost, zločine i genocide kroz koje su više puta prolazili Bošnjaci u regiji, vijeće je projektom željelo potaknuti barem vijećnike da ne bi trebali zaboravljati svoj identitet, da treba pamtiti ne radi osvete nego radi sigurnije i sretnije budućnosti generacija koje dolaze. Svjesni da mezarja i spomenici važnih ličnosti i određenih događanja čine idealna „sredstva“  za predstavljanje tih većini nepoznatih događaja, svega onoga što treba pamtiti, vijeće je kroz projekt isplaniralo i krenulo prošle godine od Unsko-Sanskog kantona, ove je izbor pao na Sarajevo, 2015. će biti posvećena Kapiji i masakru 71 građanina Tuzle s preko 150 ranjenih. Prosjek starosti poginulih građana Tuzle je bio oko 24 godine. I dalje kad bi 2016.godine trebali obići Mostar………..

Na poziv da sudjeluju u projektu, kao i obićno, nije se odazvao veliki broj vijećnika takoda su delegaciju vijeća činili: Dino Subašić, predsjednik Odbora za informiranje, Sandi Planinčić, potpredsjednik vijeća i predsjednik Odbora za financije, i mr.sc.Kemal B.Bukvić, predsjednik vijeća. Trebao je ići i vijećnik Asim Hamzić, ali zbog neplaniranih obveza na poslu je morao otkazati.

Krenuli smo 26.12. u 07 ujutro, rekli bi rano jer je bio dug put pred nama, ali kad krenete u Bosnu nikad nije rano, ali ni kasno za vratiti se. Putem, od Zagreba, Banja Luke i Zenice, do Sarajeva i rezerviranog hotela nismo imali nikakvih problema. Nakon smještaja, obišli smo Spomenik Pobijenoj djeci Sarajeva, Sebilj uokviren Bašćaršijom, Bašćaršiju uzduž i poprijeko, ćevabdžinicu Željo 1, prisustvovali svečanom otvaranju manifestacije Dani o Allahovom Poslaniku, Selam ya Resulallah, ispred Bašćaršijske džamije, ugrijali se na Vjećnoj vatri, te Latinsku ćupriju mjesto atentata na austrougarskog prrijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Hohenberg, mjesto na kojem je započeo I.svjetski rat. Most je sagradio Ali Ajni-beg 1565.godine, a ime je dobio po naselju Latinluk kako je u narodu nazivana obližnja kolonija dubrovačkih i mediteranskih trgovaca vijekovima prisutnih u Sarajevu. Most se u vrijeme SFRJ zvao Principov most, po Gavrilu Principu, pripadniku revolucionarnog pokreta „Mlada Bosna“ koji je i izvršio atentat na prijestolonasljednika, njegovu suprugu i njihovo nerođeno dijete…. i relativno umorni na spavanje u Hotel Ada.

Nakon doručka, uputili smo se na Kovače, pokloniti se i proučiti Fatihu prvom predsjedniku Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegoviću i svima koji su sahranjeni na mezarluku. Zatim smo se zaputili do Tunela nade i spasa. Zatekli smo desetke turista, relativno neuređeno spomen obilježje koje je preuzelo Ministarstvo turizma, a koje je zavrijedilo da se generalno uredi, otvori tunel ispod cijele piste i omogući turistima prolaz s jedne na drugu stranu, kupili ono što je bilo na ponudi…odvezli se do Trebevića i svega što je ostalo iza četničke armade…. spustili se na Markale i poklonili se nevino pobijenim, razgovarali s trgovcima koji se s nelagodom sječaju tih dana. S Markala smo otišli do Koševskog brda na čijem su pomoćnom igralištu tokom bombardiranja Sarajeva sahranjivani ubijeni, naravno i oni ubijeni snajperskim hicima, uglavnom nevini građani koji su išli po vodu, kruh, ili se snalazili da prežive. Pod dojmom broja bijelih nišana, uputili smo se do Gradske vijećnice, građevine koja je jedan od najznačajnijih simbola Sarajeva. Vijećnica je građena u pseudomaurskom stilu, po uzorima na maursko graditeljstvo u Španjolskoj i Magribu. Izgrađena je za vrijeme austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, krajem 19.stoljeća, za potrebe gradske uprave. Sarajevska vijećnica ima čudesnu, plemenitu i tužnu povijest. Na njenom projektu radila su tri slavna arhitekta: Karlo Paržik, Aleksandar Vitek i Ćiril M.Iveković. Zbog problema s projektovanjem Vijećnice arhitekt Vitek je izvršio samoubistvo. Tokom SFRJ Vijećnica postaje Narodna i Univerzitetska biblioteka. U njoj su neko vrijeme bili smješteni i Akademija nauka i umjetnosti BiH i Muzej grada Sarajeva. Tokom agresije i strašnog bombardiranja Sarajeva, Vijećnica je 1992.godine zapaljena i skoro sav bibliotekarski fond je nestao u vatri. Ipak, uz puno muke i truda, uz pomoć ljudi dobre volje, Vijećnica je obnovljena, kao ponosni simbol kulture i umjetnosti, susreta Istoka i Zapada. Svojom ljepotom i susretljivošću zaposlenih, ponovo krasi Sarajevo u punom sjaju. Bili smo opčinjeni, jednostavno nam se dugo nije dalo izači iz objekta koga se sječamo tek sa fotografija plamteče buktinje…..Povući paralelu s Tunelom je nemoguća misija!

Iz vijećnice smo otišli do hotela i kod ljubaznog osoblja se odjavili…uzeli svoje stvari i put Vrela Bosne. Usput smo svratili na jedno od najurednijih sarajevskih i vjerovatno bosanskohercegovačkih mezarja Vlakovo…. prošetali uživajući u ljepoti i tišini koju je pružalo Vrelo, popili po kafu, rastali se od najmlađeg branitelja Sarajeva Narcisa Mišanovića i njegovog prijatelja koji su nam bili „turistički vodići“ po Sarajevu. Naravno, pozvali smo ih da nas posjete kad im vrijeme i obaveze dozvole….Hoće, bar u Srebrenici, gdje su već jedne prilike bili naši gosti…a 20 je godišnjica Dana sječanja!

Oproštaj uz poneki vic na brzaka i put Zenice gdje smo već ugovorili obilazak teških ranjenika 7.Korpusa…branitelja Bosne i Hercegovine koji su sad negdje na vjetrometini. Nakon obilaska časnih ljudi, vozili smo se lagano i u tišini put Doboja i graničnog prijelaza. Viđeno u Zenici je gore od svega onoga ćemu smo se poklonili u Sarajevu. Totalna nebriga politike i društva za obitelji i same borce koji su prošli cijeli rat, preživjeli kao teški invalidi…..da čovjek ne povjeruje?! Kroz glavu su mi prolazile kojekakve slike, tutnjale su riječi ratnih komadanata Armije BiH, ali i pitanje:

KAKO KROZ SPOMENIKE IZRAZITI TRAUMU KROZ KOJU SU PROŠLE ŽRTVE TOKOM AGRESIJE NA BOSNU I HERCEGOVINU?? NA KOJI NAČIN MEZARJA I SPOMENICI MOGU DA KOMEMORIŠU NEVINE, KOJI STRADAŠE TOKOM AGRESIJE NA „JUGOSLAVIJU U MALOM“ KAKO SMO NEKAD ZVALI BOSNU I HERCEGOVINU, A DA SE SVIJEST U ZLOČINIMA NE CEMENTIRA KAO JEDINA PARADIGMA KOJA TREBA DA SE UREŽE U KOLEKTIVNO SJEĆANJE?

Kemal B.Bukvić