NEDOSTAJEMO LI MRTVIMA VIŠE NEGO ONI NAMA

Želite li običan istinski život to trebate platiti životom! Da li je normalan i moguć proces normalizacije poslije genocida? Je li moguć život poslije genocida?Kako, svi zajedno, gledamo i čujemo tišinu koja se riječima ne može opisati, ali koja je istovremeno i šutnja i interes…

NEDOSTAJEMO LI MRTVIMA VIŠE NEGO ONI NAMA

Ne postoji hrvatska, srpska, židovska, bošnjačka ili  bilo čija nacionalna smrt. Smrt je – smrt.. Kao što je život –život.

Moj život je u svakom čovjeku, prema tome i moja smrt je u svakom čovjeku.

Enes Kišević

Nastavak, drugi dio dženaze šehidima iz Kozarca, odvijao se u Sanskom Mostu. Bili smo prisutni. Razočarani, tužni i bolilo je. Dženaza u Kozarcu je bilo dostojanstveno ispračanje šehida, a u Sanskom Mostu je plakalo samo nebo i desetine prijatelja. A bio je petak, Džuma. Glavni imam i njegova desna ruka si nisu dali truda, žurili su…nije bilo predstavnika Udruženja logoraša, predstavnika općine, Instituta za nestale osobe BiH, visokih gostiju…. Samo šačica prijatelja i najuža rodbina?!…

Možda mrtvima nedostajemo više nego oni nama živima? Ili mislimo drugačije? Da li se svako obraćanje džematu treba naplatiti? Da li šehidima trebamo naplatiti ako ih želimo dostojno ispratiti, a nema odgovarajućeg Auditorija? Visokih gostiju. Koliko tabuta treba ležati pred imamom da sa dovoljno emocija, pomena onoga što je uslijedilo preseljenju na Ahiret jedne ili više osoba, bar par rečenica o genocidu koji pregazi narod doline rijeke Sane, da ako treba klekne pred tabutom, da ….. kiša je natapala džematlije dok je imam s par riječi, žureći na neobično neprimjeren način stajao nezainteresirano, ali pod nastrešnicom džamije. Isto je bilo i na mezarluku, samo je nastrešnica bio kišobran….

Sedmog decembra prije 44 godine njemački kancelar Willi Brandt napravio je gestu koja je pokrenula cijeli tadašnji svijet. Trebalo je to biti protokolarno polaganje vijenaca na spomenik žrtvama ustanka u Varšavskom getu, ali Brandt se njime upisao u povijest. Povijest ne samo Njemačke, nego cijelog svijeta. Za sva vremena. Došao je pred spomenik, ne popevši se ni na prvu stepenicu, i pao ničice na koljena, na mokar granit bez da se pripomogne jednom ili drugom rukom. Klečao je za Njemačku. Čin je bio puni pogodak i odjeknuo je kao bomba. Sve je bilo mimo protokola. Svi su mislili da će biti kao što je u takvim prilikama i uobičajeno: polaganje vijenca, popravljanje trake na vijencu, zatim dva-tri koraka unatrag, isprsiti se i ukočeno pogledati u daljinu. Možda se pomoliti/iako koliko znam nije bio religiozan. Čak je i grozno vrijeme suučestvovalo u cijelom činu isprike Poljacima i cijelom svijetu. Njemački kancelar je odao izraz žaljenja za sva nedjela počinjena u njemačko ime, pri čemu je na sebe uzeo preveliku krivnju, on, koji sam nije bio kriv, pao je, ipak, na koljena.

U Sanskom Mostu nije bilo dovoljno riječi o genocidu, o aparthejdu u kome se još uvijek nalaze civilne žrtve rata u Prijedoru, nasuprot srpskih veterana, da ih nema u budžetima i javnim programima…spomen-obilježja se podižu poginulim srpskim vojnicima, ali zato u cijelom gradu ne postoji niti jedan spomenik bošnjačkim i hrvatskim civilnim žrtvama rata. Bošnjaci i Hrvati su za Prijedor bez diskriminacije, grad u kojem će svi imati jednaka prava i u kojem će svako znati za dešavanja devedesetih i zločine počinjene nad nedužnim Prijedorčanima…Istovremeno, počinioci genocida namjerno podržavaju, stvaraju i održavaju šutnju i tišinu, računaju na specijalnu kombinaciju onoga o čemu se ne govori i onoga što se riječima ne može opisati. S druge strane, teško je nači prave riječi kojima bi se mogli opisati isti ti ljudi i događaji koje su uzrokovali. Žrtve žele sačuvati svoj ljudski izgled usprkos fizičke patnje, ponižavanja i dehumanizacije koje su proživjeli i preživjeli. Dakako, zločinci žele da sačuvaju svoj „ljudski lik“ usprkos zločinu, bestijalnosti i genocidu koji besramno počiniše. A oni treči, promatrači događanja i oni koji znaju, žele normalnost zato što ih ona oslobađa moralne dileme o njihovom nedjelovanju u procesu otkrivanja samih počinilaca zločina… kao i masovnih grobnica u kojima pokušavaju sakriti svoje krvave ruke.

Ostaje nedovoljno jasno, zašto imami u Sanskom Mostu nisu prešli crtu onoga što pojedinac može da uradi u planiranju, izvršenju i saznanju izvršenja genocida? Da li su smatrali da će njihove riječi nanijeti patnju i bol svojim bližnjima i sebi? Da kriminalni režimi, pogotovo oni Prijedora, Bijeljine, Zvornika, Višegrada….računaju na specifičnu kombinaciju poslušnosti, ravnodušnosti i straha koji im omogućavaju da nesmetano od bilo koga ili malog broja ljudi počine zločine i da računaju s tim da poslije tih zločina žive pod zaštitom onoga što se riječima ne može opisati i o čemu se neče govoriti javno. Mislili su da ljudi, građani Prijedora, nisu dovoljno svjesni o čemu se radi, da ih nije briga pošto se ne događa u njihovom dvorištu. Da su sretni što se to i tako događa…da su ravnodušni, da isto kao i oni mrze i da se ne boje. Da su ideološki orijentirani, da će zanemariti krike i kolone kamiona s kojih je curila krv pobijenih kasnije pronađenih u Tomašici…da će se ponašati kao da sa svojih prozora gledaju nestvarne događaje jer su živjeli u neposrednoj blizini mjesta zločina koje je godinama poslije postalo mjesto sječanja na zločine. Nisu računali da je staklo krhko, da ti isti promatrači godinama nakon viđenog i činjenog više nisu sami sebe vidjeli u ogledalima….a imali su, bar ponekad, potrebu da se vide i da razumiju zašto nisu reagirali…Dvojici nisu bila potrebna ogledala, njihova svijest i savjest ih je natjerala da progovore…Tomašica je otkrivena. Još i dan danas, pa i onaj dan dok je trajala dženaza u Sanskom Mostu, oni drugi su kroz svoje prozore promatrali duboke iskopine u želji, vaganju, da kažu i upru prstom u Tomašicu 2…. Kako reče Uroš iz Pančeva: „da se zovem Mirsad i da sam rođen 1981.godine u Srebrenici, bio bih već 13 godina mrtav“……………..

Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve što je bilo naše, pojedinačno i zajedničko, i ništa više neće biti onakvo kakvim bijaše. Niti onakvim kakvim zamišljamo da je bilo…Niko izvan nas ovo ne razumije. Ovome su davno izumrli svi univerzalni uzroci, posljedice i razumijevanja. Zato je ovo samo naše. Ove kukavičke i ove junačke generacije, koje ne pomilova ni priroda ni bog. Nema ovome riječi u tuđim jezicima, nema ni svih medijskih slika u oku, ni sućuti u srcima.

Alija Isaković, Antologija zla

mr.sc.Kemal B.Bukvić