O nacionalnoj svijesti Bošnjaka

Bosanska država je nastala u ranom srednjem vijeku u sličnim okolnostima kao i druge slavenske države u njenom okruženju. Kontinuitet njenog trajanja, sve do njene propasti, nije bio kraći od trajanja susjednih srednjevjekovnih država. Stanovnici srednjevjekovne Bosne bili su doseljeni Slaveni izmiješani sa starosjediocima Balkana koji su se vremenom utopili u slavensku većinu.

U isto vrijeme na prostor u kojemu danas žive doselili su Srbi, Hrvati i drugi.

Bošnjaci nisu bili ni Srbi ni Hrvati već zaseban narod. Oni su to i danas. Od doseljenja do danas su većinsko stanovništvo Bosne, odnosno Bosne i Hercegovine. Kroz historiju su imali svoju državu, svoje vladare, svoje plemstvo, svoj jezik, pismo (bosančicu, kojom su pisali do nazad jedno stoljeće a korištena je i arabica) i književnost, odnosno svoju kulturu i svoje običaje. Historija Bosne je historija Bošnjaka. Tendenciozni su stavovi nekih nebošnjaka, nacionalista da su Bošnjaci bez prošlosti.

Srednjevjekovna Bosna je imala državni aparat vezan za plemićku hijerarhiju. Kao država bila je poznata i priznata u tadašnjem svijetu, bila je prisutna u političkim zbivanjima i ucrtana, s tačno odredjenim granicama, na tadašnjim geografskim kartama. Bosanski kraljevi su u odredjenim vremenskim razdobljima bili kraljevi i nekih dijelova srpskih i hrvatskih zemalja.

Ono što Bosnu kao državu i Bošnjake kao narod u srednjem vijeku čini posebnima u odnosu na susjede jeste patarenska ili bogumilska religija. Ta religija je prevladala u periodu prelaska sa staroslavenskog mnogoboštva na monoteizam kao otpor političkim pritiscima i pokušajima svojatanja i dominacije sa strane pravoslavnog Istoka i katoličkog Zapada. Bosansko bogumilstvo, protiv koga su vodjeni krstaški ratovi pomoglo je u očuvanju homogenosti, suverenosti i opstanka Bosne kroz dugo razdoblje, sve do prodora Otomanske imperije na Balkan.

Bosanski vladari, bogumilska crkva i Bošnjaci bili su tolerantni prema drugim narodima, religijama i učenjima. Dopušteno je djelovanje katoličke crkva (dominikanaca, a zatim franevaca) a osnivali su se i pravoslavni manastiri. Dio Bošnjaka, koji su prelazili na pravoslavnu i katoličku vjeru sve do prve polovice 19. Stojeća smatrali su se i izjašnjavali kao Bošnjaci.

U vrijeme kada je Srbija postepeno potpadala pod tursku vlast na Bosnu i bosanske vladare je izvršen pritisak Zapada, predvodjenog Svetom stolicom u Rimu sa zahtjevom da se u Bosni istrijebi jeres tj. bogumilstvo. Intenzivan je proces prekrštavanja Bošnjaka – bogumila na katoličku vjeru, što je bio uslov za pružanje pomoći u odbrani od Turaka. Medjutim, u presudnim trenucima Bosni nije pružena pomoć od strane katoličke koalicije predvodjene Madjarskom. Bosna je većim dijelom potpala pod vlast Turske, a manjim dijelom pod vlast Madjarske.

Pritisci sa Zapada, popraćeni nasiljem nad bogumilima stvorili su kod Bošnjaka animozitet prema Zapadu. Oni nisu prihvatili madjarsku dominaciju, nisu izbrisali iz sjećanja krstaške ratove predvodjene Madjarskom, nisu podržali zapadnu opociju kao rješenje. Kao višu silu, volens-nolens, prihvatili su Tursku. U Bosni se nakon njenog ulaska u sastav Osmanskog carstva širio islam, gradile su se bogomolje (džamije), prosvjetne ustanove, bibilioteke, naselja sa vodovodom i kanalizacijom, javna kupatila i prenoćišta. Došlo je do procvata zanatstva i trgovine.

Bosna je u okvirima Osmanskog carstva sačuvala visok stepen samostalnosti i političke autonomije. Najveći dio bosanskog plemstva i naroda koji je živio na plemićkim posjedima prihvatio je islam kao svoju vjeru. Time su sačuvane privilegije plemstva i autonomnost Bosne. Za razliku od drugih dijelova Osmanskog carstva administrativnu upravu i komandovanje vojskom u Bosni nisu vršili Turci nego i bošnjačko plemstvo. Osim toga, priličan broj Bošnjaka je vršio visoke državne funkcije na dvoru u Istanbulu. Cijena te autonomnosti bila je bisoka. Bošnjaci muslimani, koji su za razliku od Bošnjaka drugih vjeroispovijesti imali vojnu obavezu ratovali su za Otomansku imperiju na svim  ratištima od Rusije do Beča. Istovremeno, čuvali su i branili pogranično područje na sjeverozapadu Carstva. Time su branili i bosanski pašaluk (ejalet) koji je imao najveću autonomiju i Osmanskom carstvu. Na koncu, braneći tu autonomiju Bošnjaci – feudalni veleposjednici i glavni nosioci lokalne vlasti u Bosni oduprli su se 20-tih godina 19. Vijeka administrativnim i vojnim reformama Carstva i sukobili se sa centralnom vlašću u Carigradu. Došlo je i do vojničkog sukoba kod Kačanika na Kosovu, 1831. G., u kome su Bošnjaci pod komandom Husein – kapetana Gradašćevića pobijedili tursku vojsku. Dvanaestog septempra te godine u Sarajevu je zvanično proglašena i objavljena autonomija Bosne.

Ovim dogadjajima koincidirali su ustanci protiv Turaka u Srbiji (1804-1829) i ilirski pokret u Hrvatskoj (1835-1848). U suštini to su bili nacionalni pokreti koji su, s obzirom na uslove imali različita sredstva i metode borbe. Vidljivo slabljenje turske moću u to vrijeme stimulisalo je ove pokrete da svoju djelatnost prišire na Bosnu tako što će kod Bošnjaka pravoslavne, odnosno katoličke vjere širiti srpski, odnosno hrvatski nacionalni osjećaj. To su činili srbijanski političari, srbijanska inteligencija i pravoslavno svećenstvo iz Srbije i Crne Gore medju pravoslavcima, a hrvatski političari, hrvatska inteligencija i katoličko svećenstvo iz Hrvatske medju katolicima u Bosni. Bošnjaci pravoslavne vjere su postajali Srbi, a Bošnjaci katoličke vjere Hrvati. Bošnjaci muslimanske vjere su ostali Bošonjaci. Oni su se dugo iza toga borili za gradjanska i svoja vjerska prava da bi tek poslije Drugog svjetskog rata vidljivije isticali i razvijali nacionalni osjećaj i borili se za nacionalna prava. Narodno i historijsko ime Bošnjaci uzeli su za nacionalno ime. Neki krugovi u srpskom i hrvatskom narodu, protiveći se nacionalnom razvoju Bošnjaka, svojatajući Bosnu i danas šire pseudoteoriju da su bosanskohercegovački muslimani Srbi, odnosno Hrvati muslimanske vjeroispovijesti.

Poslije srpskih ustanaka protiv osmansko-turske vlasti objavljen je, 1830. G., hatišefir (odluka turskog sultana) kojim je Srbija dobila status autonomne kneževine s pravom na unutrašnu samoupravu i stvaranje samostalne državne administracije. Poslije toga cjelokupna srbijanska politika je prožeta idejom etnički čliste Velike Srbije. Ilija Garašanin, ministar unutrašnjih poslova Kneževine Srbije u svom Načertaniju (“program spoljne i nacionalne politike Srbije”) je istakao da srpska država, koja se mora prođiriti i ojačati ima svoj osnov i temelj “u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji”. Ideološki plašt ovako koncipiranog programa bila je deviza da su Turci neprijatelji ne samo srpskog naroda nego i svekolikog kršćanskog svijeta a da su oni koji su u vrijeme osmansko-turske vlasti primili islam gori od Turaka. Vuk Stefanović Karadjić, lingvist, etnograf i historičlar tvrdio je da su muslimani u Srbiji i u Bosni i Hercegovini Srbi, ali ih je oslovljavao kao “Turci”, “turski Srbi” ili kao “poturčenici”. Srbijanska propaganda je tvrdila da su muslimani u Srbiji Turci i da, stoga, treba da idu u Tursku.

U skladu sa ovom politikom skoro svi gradjani islamske vjere u ondašnjoj Srbiji su tokom 19. Stoljeća pokršteni, protjerani, iseljeni ili su izbjegli. Iseljeni muslimani su kolonizirani u Bosansku Posavinu i istočnu Bosnu, a muslimani izbjeglice su naseljavani “prema austrijskoj granici”. Vuk Karadžić je zabilježio da su poslije “oslobodjenja” Beograda 1807. G. “nasilno pokrštavane Turkinje i turska deca”.

U Srbiji su tokom 19. Stoljeća uništeni skoro svi ostaci materijalne i tragovi društvene i duhovne kulture muslimana. U Beogradu od ukupno 76 džamija ostala je samo jedna, a u Užicu od 40 nijedna.

Od austrougrarske okupacije 1878. G. Bosna ima po prvi put u historiji, zvanično ime Bosna i Hercegovina. Godine 1908. Je anektirana. Austrougarska monarhija je vjerske i nacionalne odnose u Bosni i Hercegovini rješavala tako što je njene stanovnike – Bošnjake, Srbe i Hrvate, proglasila Bosancima. Time je željela umanjiti njihove medjusobne razlike i sa što manje teškoća upravljati Bosnom i Hercegovinom . Medjutim, svaki od tih naroda je imao svoju individualnost i svoje interese. Ideološke razlike medju njima bile su izrazite. Bošnjaci odgajani na tradicijama Istoka i islama teško su se prilagodjavali evropskom načinu mišljenja, naročito dominaciji preferiranog kršćanstva. Oni su, stoga, u dosta velikom broju iseljavali u Tursku.

Opasnost za opstanak bosansko-hercegovačkih, sandžačkih i crnogorskih muslimana (Bošnjaka) datira od balkanskih ratova 1912.-1913., a povećava se upadom srbijanske i crnogorske vojske u jugoistočnu Bosnu 1914., politikom jugoslavenskih režima prema Bošnjacima 1918.-1941., masovnim zločlinima četnika Dragoljuba-Draže Mihailovića nad Bošnjacima 1941.-1945., i na kraju srpskim zločinima nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini u toku rata 1991.-1995. U toku poslednjeg rata prijetnje Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i zločini nad njima dolazili su i s hrvatske strane.

U Sandžaku su u toku balkanskih ratova vršeni pljačka, paljevine, oduzimanje zemlje, teror, pokrštavanje, silovanje bošnjačkih žena i masovni zločini nad bošnjačkim narodom. Sve to je uzrokovalo brojnu emigraciju Bošnjaka iz Sandžaka u Tursku, Albaniju i Bosnu i Hercegovinu.

U prvom svjetskom ratu 1914.-1918. Godine, preko 21 000 Bošnjaka iz Sandžaka i jugoistočne Bosne preseljeno je ili pobjeglo ispred srbijanske i crnogorske vojske u centralnu, sjevernui zapadnu Bosnu. Pomenute vojske su vršile pljačku, razaranja, teror i zločine nad Bošnjacima koji nisu izbjegli.

Na konferenciji Jugoslavenskog odbora sa sjedištem u Londonu i vlade Kraljevine Srbije, održanoj na Krfu (Grčka) sredinom 1917. G. Utvrdjeno je da će se buduća zajednička država zvati Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Predstavnici iz Bosne i Hercegovine u Jugoslavenskom odbouru bili su trojica Srba. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci kao jedan od njenih naroda nisu u Krfskoj deklaraciji ni pomenuti. Stojan Protić, predstavnik vlade Kraljevine Srbije poslije konferencije na Krfu izjavio je da pitanje položaja Bosne i Hercegovine u zajedničkoj državi treba prepustiti Srbiji. Obrazložio je da kad srpska vojska predje Drinu “Turcima” će se dati “dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdeset osam, vremena da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjeći, kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji”.

Poslije uspostavljanja jugoslavenske države donesen je dekret o zemljšnoj reformi i oduzimanju zemljišnih posjeda Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Zemlja oduzeta Bošnjacima data je Srbima i Crnogorcima tzv. “Solunašima”, koji su najvećim dijelom doseljeni iz Srbije i Crne Gore. Brojke o naseljenim Srbima i Crnogorcima u Bosnu i Hercegovinu kreću se iznad 300. 000 ljudi. Ovaj proces je kulminirao u Sandžaku 1924. Godine. Tamošnji Bošnjaci nisu htjeli dati svoju zemlju. Aleksandar Karadjordjević, kralj Jugoslavije dao je odriješene ruke vojsci i žandarmeriji da u roku dva dana “uvedu red i poredak”. Nad Bošnjacima u selima Šahovići, Pavino Polje i još nekim selima u srezu Bijelo polje, zatim u Rožaju izvršen je masovni zločin. Ubijeno je više tisuća Bošnjaka. Preživjeli su maltretirani i proganjani. Zemlja im je oteta i data Srbima i Crnogorcima

Pod pritiscima Bošnjaci su izmedju dva svjetska rata u velikom broju iseljavali u Tursku. Nacionalna struktura stanovništva u Sandžaku, Bosn i i Hercegovini i Crnoj Gori radikalno se mijenjala na štetu Bošnjaka. U turskoj, prema procjenama, danas živi preko tri miliona Bošnjaka i njihovih potomaka.
Slomom Kraljevine Jugoslavije, april 1941., Bosna i Hercegovina je bez slobodne volje Booooooooošnjaka ušla u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Bošnjaci su u početku prihvatali novu državu kao oslobodjenje od velikosrpstva i tortura kojima su bili izloženi. Ali, Bošnjaci su ubrzo shvatili da ustaška ideologija NDH nije rješenje koje su očekivali. Pod uticajem Komunističke partije Jugoslavije koja se zalagala za ravnopravnost svih naroda u Jugoslaviji, a Bosnu i Hercegovinu priznavala u njenim historijskim granicama, veliki broj Bošnjaka se uključio u narodnooslobodilački, antifašistički, partizanski pokret. Stalne borbe i šest od sedam velikih okupatorskih, ustaških i četničkih vojnih ofanziva protiv partizana u Jugoslaviji izvedene su na teritoriji Bosn e i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je u toku drugog svjetskog rata najviše stradala. Na temeljima doktrine o Velikoj Srbiji od strane srpskih i crnogorskih čletnika izvršeni su masovni pokolji, silovanja i protjerivanja bošnjačkog stanovništva u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Spaljena su i porurušena mnoga bošnjačka mjesta i sela. Najveći pokolji su izvršeni u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovin i. Primjera radi, pokolj u Foči, naročito onaj na mostu na rijeci Drini i u fočanskim selima, u toku mjesec i po dana, izvršen je na oko 3 000 Bošnjaka. Talijanske okupacione vlasti su taj zločlin praktično omogućile. Prema poslednjim obradjenim podacima, četnici su ubili za vrijeme dugog svjetskog rata oko 72 000 Bošnjaka. Jedino su Jevreji u toku rata u jugoslaviji procentualno stradali više nego Bošnjaci.

Stvaranjem Demokratske Federativne Jugoslavije (kasnije: Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) nije riješeno pitanje položaja i prava Bošnjaka. Bošnjaci nisu dobili nacionalna prava, nije im priznato ime Bošnjak. Na popisima stanovništva, u početku, Bošnjaci su se mogli izjasniti kao Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci, a iza toga kao “Neopredijeljeni”. Kasnije, kada su Bošnjaci zauzimali značajna mjesta u privredi, politici, nauci, obrazovanju i raznim društvenim službama, kada je ojačao uticaj bošnjačke inteligencije, Bošnjacima je dopušteno da se u popisu stanovništva izjasne kao “Muslimani”. Time im je priznata vjerska i narodna, ali ne i nacionalna posebnost. To je bilo isto kao kad bi se srpskom narodu dalo nacionalno ime “Pravoslavni”, a hrvatskom narodu “Katolici”. Kreatori tog rješenja vjerojatno su mislili da će se “Muslimani” vremenom nacionalno osjećati i izjasniti kao Srbi ili kao Hrvati. I danas, u Hrvatskoj, a još više u Srbiji u javnim glasilima ili službenim dokumentima
često se operiše s imenom “Musliman” a ne “Bošnjak”. Ne shvaćajući političku pozadinu ovakvog ponašanja u bošnjačkom svijetu ima nemalo pojedinaca koji naziv “Muslimani” preferiraju u odnosu na naziv “Bošnjaci”.

Bošnjacima u DFJ i SFRJ nije dato pravo na svoju historiju, kulturu i običaje, oni nisu imali pravo na svoje organizacije ili udruženja. Historija Bosne i Hercegovine je nedovoljno izučavana, a u školama se nedovoljno učila. Izuzetak je bila historija narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945. Učešće Bošnjaka u tom ratu na strani antifašističkog pokreta u srpskoj historiografiji je marginalizirano a preuveličavalo se njihovo učešće u ustaškom pokretu. Podaci o genocidu nad bošnjačkim narodom za vrijeme rata 1941.-1945., koji su vršili Srbi i Crnogorci, publiciraju se od nedavno. Primjera radi, u pomenutoj Foči nije postavljeno nikakvo obilježje o pokolju Bošnjaka koje su izvršili Srbi i Crnogorci. U gradu Foči ovom dogadjaju nije dat nikakav značaj.

U razdoblju od završetka Drugog svjetskog rata do početka novog rata u Jugoslaviji 1991.-1995. Godine, stvorena je nova bošnjačka inteligencija koja je, kao i većina bošnjačkog naroda u osnovi bila zadovoljna svojim položajem u Jugoslaviji. Ona je vjerovala u doktrinu o bratstvu i jedinstvu, tj. u doktrinu o ravnopravnosti naroda Jugoslavije mada ta ravnopravnost nije postojala. Na drugoj strani velikosrpska i velikohrvatska ideologija nisu tu doktrinu uvažavale. To su najbolje pokazali Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, usvojen 1986. G. I politika beogradske vlade Slobodana Miloševića. S druge strane, Bošnjaci, vjerujući u tu doktrinu nisu se pripremali za rat 1991.-1995. ni politički, ni organizaciono, ni materijalno. Zato su u ratu imali najveće ljudske gubitke, gubitke teritorija koje su  naseljavali; oni sada imaju najveći broj prognanika razasutih po cijelom svijetu, najveći broj uništenih kulturno-historijskih spomenika i vjerskih objekata. Isto tako oni imaju veliki broj poniženih koji su u konclogorima i na drugim mjestima sakaćeni, silovani i na druge načine maltretirani. Pored svega toga Bošnjaci su odbranili državu Bosnu i Hercegovinu. Ona je sada u fazi konsolidacije i obnove. Dvije susjedne države se nisu odreknule teritorijalnih (pretenzija prema Bosni i Hercegovini). Danas je svima Bošnjacima jasno da su u toku rata 1991.-1995. Svoju političku naivnost skupo platili.
U vrijeme latentnih opasnosti koje su trajale skoro 100 godina osnovni metod odbrane i zaštite Bošnjaka bilo je izbjeglištvo. Prostor u koji se bježalo vremenom se sužavao. Za to vrijeme nije postojao osmišnjeni napor za jačanje nacionalne svijesti Bošnjaka. Bošnjački političari i bošnjačka inteligencija, na prvom mjestu ulema (vjerska inteligencija) nisu radili na jačanju nacionalne svijesti Bošnjaka. Oni to ni danas ne čine u dovoljnoj mjeri. Postoji više načina da se postignu bolji rezultati. Na prvom mjestu treba izučavati i učiti historiju. Danas srednje, naročito mlade generacije malo znaju o stradanju Bošnjaka u toku rata 1941.-1945. G. Prijeti opasnost da zaborave i ono što se dogodilo u toku rata 1991.-1995. Onaj tko ne zna šta se u toku tih ratova dogadjalo malo je vjerojatno da će se za takve ratove u budućnosti, koji se ne mogu isključiti, pripremati. Zatim, treba njegovati tradiciju, običaje, jezik i kulturu i obrazovati narod, odnosno naciju. Za to su potrebne odgovarajuće institucije. Neshvatljivo je da u Bosni i Hsercegovini do sada nije osnovana Matica Bošnjaka. Razrušenu kulturno-historijsku baštinu treba obnoviti. Treba stvoriti organizaciju iseljenika i raseljenih osoba koje se nalaze u Evropi, SAD, Australiji i Turskoj, naročito iseljenika i raseljenih osoba iz vremena posljednjeg rata. Bošnjaci moraju postići punopravni status nacionalne manjine u Srbiji i Hrvatskoj. U skladu s tim treba postići odgovarajuću zastupljenost u političkim i društvenim institucijama tih zemalja radi zaštite svojih interesa. Na vanjskopolitičkom planu treba se orjentisati prema Evropi i evropskim asocijacijama kojima današnja Bosna i Hercegovina tendira. Treba strpljivo i ustrajno u doglednom vremenu riješiti otvorena pitanja i uspostaviti dobrosusjedne odnose u državama u bližem i širem okruženju. Svjetsku javnost je potrebno upoznati s istinama o Bosni i Hercegovini i na tom područlju kontinuirano raditi. Ako se to učini svjetska javnost i svijet neće ubuduće biti neobaviješteni i indiferentni prema dogadjajima u Bosni i Hercegovini. Potrebno je jačati i širiti dobre odnose s prijateljskim zemljama. Nikada više ne smije se dozvoliti da Bošnjaci goloruki i nepripremljeni budu dovedeni do novog genocida i kulturocida.

Maj, 2008. god.