DELEGACIJA VIJEĆA BOŠNJAČKE NACIONALNE MANJINE GRADA ZAGREBA U POTOČARIMA


Da li ikada…ikada…halaliti?!
Enisa Popović Čengić         

Godina je u kojoj obilježavamo 60. godišnjicu pobjede nad fašizmom, ali istovremeno živimo i 10. godinu od nezapamćenog zločina srbočetničkog agresora nad nenaoružanim stanovništvom Srebrenice i izbjeglim i prognanim Bošnjacima iz okolnih mjesta. Do danas je identificirano 8347 strijeljanih i poklanih podrinjaca, a pretpostavlja se da je za svega nekoliko dana zvjerski ubijeno više od 10 000 ljudi.

Jedan dio ubijenih još uvijek čeka na identifikaciju u Visokom, neke su te k pronašli u novim masovnim grobnicama, a neki leže negdje po šumarcima oko Potočara ili na putu spasa i čekaju da neko nabasa na njihove kosture i sahrani ih u kabure memorijalnog kompleksa u Potočarima. Da konačno pronađu svoj mir. Za pretpostaviti je da dio pobijenih Bošnjaka nikada, bar za našeg života, niti neće biti pronađeni. Nije potrebno trošiti riječi govoreći o težini srebreničkog zločina, o kršenju svih mogućih normi i konvencija međunarodnog humanitarnog prava, o neefikasnosti i blamaži međunarodne zajednice čije su snage u tzv. zaštićenoj zoni trebale osigurati bar živote ljudi koji su spas od četničke kame potražili u žicom ograđenom prostoru međunarodnih u Potočarima. Ali, treba pisati  o neviđenom genocidu u novoj Europi da generacije koje će tek biti rođene znaju i da pamte, da prenose dalje i da ne dozvole da se povijest ponovi. Moramo, mi Bošnjaci prije svih, redovno posjećivati, obilaziti Potočare i sva druga stratišta na kojima smo poslije četničkih zuluma gradili memorijalne komplekse ili spomen obilježja. Moramo imati vremena za časove povijesti, strpljenja sa mlađim generacijama i ne dozvoliti da sami sebe zametemo pod tepihe povijesti. Dakako, istovremeno ćemo graditi mir i suživot sa susjedima, demokratski se boriti za pravdu i državu prava. U ime budućnosti podsjećati na žrtve Srebrenice istovremeno vjerujući u bolju budućnost kako u RH i BiH, tako i u cijeloj regiji i šire. Opraštanje jeste ključ djelovanja i slobode, ali praštati, ako žele, mogu samo oni kojima su mučki pobijeni i poklani njihovi najbliži. Do njih je pa neka odluče iako je jasno da možemo vući lekcije iz prošlosti, ali ne možemo živjeti u njoj! Delegacija Vijeća Bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba u sastavu:
TAJIB HODŽIĆ
DINO MUJADŽEVIĆ
KEMAL BUKVIĆ

Zajedno sa pedesetak Bošnjaka Zagreba prisustvovala je dženazi 610 šehida Srebrenice koje su u kabure spustili njihovi najbliži. Mrtvi srebreničani su tako, konačno, pronašli svoj mir i ostali da svjedoče o nečuvenom genocidu u srcu Europe. Komemoraciji je prisustvovao veliki broj članova diplomatskog kora, Alfred Moisiu predsjednik Albanije, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, Boris Tadić i Svetozar Marović iz Srbije, Pierre-Richard Prosper izaslanik SAD za ratne zločine, predsjednik Haškog tribunala Theodor Meron, Sulejman Tihić, Amor Mašović, Zlatko Lgumdžija, Braco Izetbegović i mnogi drugi. Naravno, delegaciju više od stotinu imama i hafiza predvodio je uvaženi reis-ul lema dr. Mustafa ef. Cerić koji se na tri jezika obratio masi od preko 50 000 ljudi i gledateljima TV HAYAT. Skup je pratio veliki broj domaćih i inozemnih novinara, fotoreportera i snimatelja mnogih TV kuća. Svi su svjedočili dostojanstvenom ispraćaju srebreničkih šehida osigurani od eventualnosti rijetko viđenim brojem policajaca tzv. RS. Kamo sreće da su se policajci bar slično ponašali 1995. Nadati se da će isto tako biti i do godine, ako ne i prije jer pronađene su nove grobnice i novi masakrirani Bošnjaci koji traže svoj mir.

Kemal Bošnjak Bukvić