Tribina povodom Međunarodnog dana ljudskih prava

„Ljudska prava i ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj“

          U zagrebačkom Islamskom centru, u sklopu Islamske tribine četvrtkom „Dr. Sulejman Mašović“, 13. prosinca 2007. je povodom Međunarodnog dana ljudskih prava (10. prosinac) održana tribina pod nazivom „Ljudska prava i ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj“.

Tribinu su zajednički organizirali Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu i Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba. Učestvovali su mr. sc. Mato Arlović, potpredsjednik SDP-a, bivši potpredsjednik Hrvatskog sabora, član brojnih saborskih odbora i stručnjak za ustavno pravo, mr. sc. Mirjana Domini, pravni stručnjak za međunarodne odnose i problematiku nacionalnih manjina i prof. dr. Žarko Puhovski, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Urednik i moderator Islamske tribine četvrtkom „Dr. Sulejman Mašović“ je zagrebački imam Mirza ef. Mešić, član Glavnog odbora KDBH „Preporod“.

Individualna i kolektivna prava

          Prof. Žarko Puhovski je govorio na temu „Individualna i kolektivna prava u izražavanju nacionalnosti“. Naglasio je da je u konceptu prava naročito važno razumijevanje sljedeće činjenice: moje pravo je tuđa obveza i tuđe pravo je moja obveza. Pritom različita prava nisu lego-kockice koje se harmonično slažu, nego se u praksi međusobno sukobljavaju, kao što se npr. pravo na zdrav život i okoliš često sukobljava s pravom na zaposlenje. „Sukobljava se građansko pravo – pravo da svoje stavove izražavamo i da se u javnosti za njih zalažemo, da za njih glasujemo – s pravom na privatnost. Da biste ostvarili pravo da glasujete kao propadnici manjine, vi odustajete pred većim brojem ljudi od svoga prava na privatnost i priznajete svoju etničku pripadnost. To katkad nije sasvim ugodno, jer se iznova nalazimo u situaciji da moramo birati između različitih prava. Samo je u lošim političkim govorima moguće da se sva prava skupe u nekakvu neprotuslovnu konstrukciju. U realnosti, ponavljam, to nije moguće“, rekao je Puhovski. Do 1990. godine činilo se najbitnijim pravo na slobodno političko predstavljanje, dok se nakon toga puno važnijim smatra pravo na socijalnu jednakost. Veoma bitna razina je odnos između pojedinačnih i kolektivnih prava. Do početka 20. stoljeća gotovo nitko nije govorio o kolektivnim pravima jer su sva prava shvaćana kao individualna. „Razgovor o kolektivnim pravima ima u sebi jednu dvojbenu točku. U kojoj mjeri govoreći o kolektivnim pravima doista priznajemo pravo svih pripadnika nekog kolektiva, nacije ili manjine, te koje ljude unutar neke manjinske grupe stavljamo pod pritisak većine unutar manjine? Koliko je god neugodno naći se u poziciji manjine, samo je jedna stvar još neugodnija: biti manjina unutar manjine. To je nešto što ne smijemo zaboraviti kada branimo prava“, posebno je istaknuo. Moraju se definirati  koja su to prava koja ne mogu postojati drugačije nego kao kolektivna, npr. pravo da vlastiti jezik ili pravo na školovanje. Vjerska prava su u načelu kolektivna prava jer većina vjera koje znamo i poznajemo funkcionira na takav način. Postoje npr. protestantske sekte koncepta „nevidljive crkve“ ili „crkve u meni“, ali to su posebni slučajevi koji, ipak, funkcioniraju kao sekte, odnosno kolektivi. Vjerska prava se zbog rituala, vjerskih obrazaca i bogomolja koje trebaju nužno tretiraju kao kolektivna prava. „U tome nema spora do one točke kada se vraćamo na točku u kojoj to pravo predstavlja nečiju obvezu. Pravo nekoga da se moli u nekom prostoru, odnosno zgradi predstavlja obvezu drugoga da se ta grada izgradi i obvezu ljudi koji žive u njenoj okolini da, doslovce, podnose tu zgradu“, rekao je Puhovski.

Naglasio je pitanje tolerancije u odnosu između većine i manjine, gdje mnogi hvaleći i slaveći toleranciju ne shvaćaju da je ona prije svega politička, a tek onda moralna vrijednost. Tolerancija ima smisla samo onda kada imamo moć i svjesno odlučimo da tu moć ne iskoristimo, tj. možemo biti tolerantni samo spram onoga što je unutar vlastite moći da spriječimo ili zaustavimo. Da bismo prihvatili obvezu na toleranciju, moramo prihvatiti da imamo moć. To je nešto što se nakon 1990. godine događalo u čitavoj Europi, s uspostavom novih država nakon raspada SSSR-a, Čehoslovačke i Jugoslavije. „Trebalo je dugo vremena da hrvatska etnička većina shvati da je većina, da kao većina ima moć, te zato što ima moć, ima i obvezu tolerancije. I dalje se doživljavalo da smo mi Hrvati mali i slabi, da smo i dalje pod pritiskom i da zato ne možemo biti u obvezi tolerancije. To obično zovemo sindromom bicikliste“, naglasio je Puhovski. Tek kada netko shvati da je u datom kontekstu onaj koji je jači i moćniji, tek tada postaje podoban biti ili ne biti tolerantan.

          U odnosu na devedesete godine prošlog stoljeća situacija se smirila i popravila. Donesen je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i čitav niz drugih dokumenata. „Volim pomalo cinično reći: imamo veliki napredak u ljudskim pravima jer već dugo ne ubijaju ljude na ulicama. I to je značajan napredak. Kome se to ne čini, neka se sjeti vremena kada smo skupa s dr. Mašovićem svakog dana raspravljali o popisima ljudi koji su nestali na ovoj ili onoj strani, iz ovih ili onih razloga. I pokušavali, kada nismo mogli pomoći njima, pomoći njihovim obiteljima“, rekao je Puhovski. Danas imamo paletu prava nacionalnih manjina, s nekim elementima koji su možda pretjerani jer imamo manjine sa samo 17 pripadnika. U kaleidoskopu manjina imamo sasvim jasnu listu – sasvim na dnu, u daleko najtežoj situaciji su Romi, a sasvim na vrhu, u daleko najboljoj situaciji su Talijani. Između Roma i Talijana smještaju se ostale nacionalne manjine s pozicijama koje se mijenjaju. Pritom manjine imaju dodatni element da su zatočenici političke pozicije matične države. Bošnjaci su, prema iskustvima Žarka Puhovskog u Helšinskom odboru, neprestano bili u jednoj vrsti srednje pozicije. Početkom 90-ih o njima se govorilo jako pozitivno, naglašavajući pritom da su to zapravo Hrvati islamske vjeroispovijesti i cvijet hrvatstva. Usred rata u BiH umjesto stare nacionalne odrednice „Muslimani“ uveden je termin Bošnjaci. Danas opet imamo problem odnosa pojedinačnih i kolektivnih prava. „Velika većina Muslimana s velikim 'M' se osjećaju kao Bošnjaci. Međutim, to se ne može jednostavno kolektivno riješiti jer je to individualno pravo koje slijedi iz kolektivnih odluka. O tome će se morati mirno razgovarati, naprosto da se svakom omogući da se opredjeli. Ali ne tako da se potezom pera prepisuju ljudi, jer sutra će netko reći da su Srbi i Hrvati isti narod i da se potezom pera Srbi mogu prepisati u Hrvate. To se događalo jučer, a ne sutra, kao što znate“, naglasio je Puhovski. Na slučaju Bošnjak/Musliman demonstrira se odnos pojedinačnog i kolektivnog prava, pri čemu se radi o pojedinačnom pravu o kojem se svatko treba sam izjašnjavati.

Zajednica, tj. prije svega većina u zajednici, mora svakome omogućiti da nesmetano živi kao pripadnik manjinske zajednice, da uživa prava kao drugi uz tzv. pozitivnu diskriminaciju. „Manjinama se na ovaj način ne može pomoći demokratskim načelima, nego odustajanjem od demokratskih načela. Demokratsko načelo je načelo jednakosti, a načelo pozitivne diskriminacije, dakle solidarnosti s manjinama, je protivno načelu jednakosti. Ono pridaje po glavi stanovnika pripadnicima manjina malo više, kako bi se nadoknadila činjenica da kao manjina imaju čitav niz negativnih karakteristika u zajednici. Naprosto, u demokratskim uvjetima manjina od 1% ne može nikada pobjediti. Treba im dati neki posebni izlaz da bi se to demokratsko igranje velikih brojki amortiziralo. To se čini tako da se napušta tvrdo realiziranje jednakosti i prihvaća priveligirani status određenih manjina“, naglasio je prof. Puhovski. Rekao je da se o mjeri do koje se može s time ići može pregovarati, prigovarati i s vremenom mijenjati. Neke stvari koje imamo danas prije 15 godina su bile nemoguće, dok će u narednih 15 godina biti nešto moguće o čemu danas ne bi bilo pristojno govoriti. Zaključio je da je najbitnije početi jer inače nikamo nećemo doći.

Okvirna konvencija

          Mr. sc. Mirjana Domini je govorila o vrijednosti i značaju „Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina“ koju je donijelo Vijeće Europe. Često se misli da se radi o međunarodnom standardu manjinskih prava ili procesu stvaranja standarda zaštite nacionalnih manjina. Međutim, osnovna intencija Okvirne konvencije je sasvim drugačija, ona ima namjenu univerzalizacije različitosti. Naime, Europa je svjesna da njeni temelji počivaju na kulturnom naslijeđu, na različitosti, na jezičnoj i vjerskoj raznolikosti. Jedina šansa za njeno očuvanje je zapravo očuvanje te različitosti čiji su nositelji, osim naroda, nacionalne manjine koje žive u različitom etničkom i kulturnom okruženju. Nacionalne manjine su nositelji raznolikosti u državama u kojima žive, te potječu zajednicu u kojoj žive da o tome vode brigu i ispunjavaju svoje obveze prema europskim interesima i standardima. Vijeće ministara EU usvojilo je Okvirnu konvenciju 1994. godine, a stupila je na snagu 1. veljače 1998. godine. Do tada ju je potpisalo i ratificiralo 38 europskih država, a među prvima je bila i Hrvatska. Postoji nekoliko zemalja koje je nisu potpisale (Francuska, Grčka i Turska), pravdajući se da imaju drugačiji koncept odnosa prema manjinskim zajednicama i da bi odredbe Okvirne konvencije tražile bitne promjene u njihovim Ustavima. Belgija, Island, Luksemburg i Andora su potpisale, ali nisu i ratificirale.

          Odnos prema manjinama nije stavljen u kontekst legaliteta i legalnih instrumenata Europe, nego u kontekst međunarodne suradnje, čime je to pitanje izvučeno iz isključive nadležnosti države i postalo međunarodni interes i međunarodno pitanje. Kada se govori o manjinskim pravima, u biti se radi o temeljnim ljudskim pravima. „Ona u nekim elementima traže drugačiji pristup, odnosno odgovornost većinskog naroda i struktura vlasti da omoguće i osiguraju manjim zajednicama uvjete za ostvarivanje temeljnih ljudskih prava, koja se čine kao posebna prava. Postavlja se pitanje da li je riječ o kolektivnim ili individualnim pravima? Interesantno je da je adresant zaštite manjina kolektivitet, ali je nositelj prava i sloboda pojedinac. Kada govorimo o bilo kom pravu, onda govorimo o pojedincu pripadniku pojedine manjine. To je moderni zaokret prema pojedincu i individualnim pravima u odnosu na prošlost kada je to bilo prihvaćeno kao kolektivno pravo. Ako gledamo u komparaciji s drugim međunarodnim pravnim instrumentima, ta prava su u mnogim segmentima slabija, manje izražena, manje su artikulirana kao pravo manjine. Ona više idu u kontekstu prostora i mjere za očuvanje različitosti“, rekla je Domini. Ocjenjujući 10 godina primjene Okvirne konvencije naglasila je da je došlo do značajno pomaka u svijesti ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim europskim državama. Tome u prilog govori i činjenica da od 38 država, koje su članice tog međunarodnog instrumenta, niti jedna nije odustala, iako Okvirna konvencija dozvoljava takvu mogućnost. To pokazuje da je ona postala instrument koji je na neki način postao odnos osjećaja unutar različitih društvenih sustava da se manjine više ne promatraju kao teret, nego vrijednost koja omogućava većinskom narodu da ubrza proces demokratizacije, da pluralizam ne ostaje samo fraza nego način življenja. Svijest o raznolikosti postaje svojevrsna potvrda o realitetu u bilo kojoj europskoj državi, gdje ne postoji uniformna, monolitna zajednica bez mješanja različitih kultura, jezika, etničkih i vjerskih opredjeljenja.

          Mehanizmi kroz koje funkcionira Okvirna konvencija pokazali su se izrazito funkcionalnim. Države su dužne svake četiri godine predavati svoja izvješća o ispunjavanju obveza preuzetih iz Okvirne konvencije. Pritom Savjetodavno tijelo, koje pomaže Vijeću ministara EU da oblikuje svoj stav prema određenoj državi, traži da se u pripremi izvješća sudjeluju i pripadnici manjina. Osim državnih izvješća, Savjetodavno tijelo je otvoreno i za input od strane manjine, bilo pojedinaca ili nevladinih udruga manjinskih zajednica, i to kroz tzv. shadow reporte. Domini je naglasila da je treći oblik komunikacije kada predstavnici Savjetodavnog tijela dolaze u određenu zemlji i razgovaraju s predstavnicima vlasti i institucija koje su zadužene za provođenje odredbi Okvirne konvencije, kao i predstavnicima manjina. Saslušaju sva mišljenja i tek na osnovu prikupljenih dokumenata prilaze proučavanju državnog izvješća kako bi dali svoje mišljenje kako se država odnosi prema preuzetim obvezama. Vrlo važan element komunikacije su i seminari gdje zajedno učestvuju predstavnici manjina, većine i Savjetodavnog tijela Vijeća ministara EU na kojima se, između ostalog, dobiva povratna informacija od predstavnika vlasti i manjina kakav je stupanj realizacije preporuka Vijeća ministara.

          Govoreći o perspektivi, smjeru kretanja odredbi i shvaćanja Okvirne konvencije, Domini je naglasila da je prvo izvješće snimanje situacije, a drugo kritički odnos kako vladine, odnosno državne institucije shvaćaju i primjenjuju odredbe Okvirne konvencije. Treće izvješće ide u suvremenom pravcu u smislu promicanja ideje da manjine nisu one koje trebaju zaštitu, nego su subjekt, dakle nositelj prava i obveza zajedno s ostalima. „Jedino zajedno manjine mogu ostvariti ono što žele i postići da se sačuva raznolikost i stvore uvjeti za ravnopravnost i jednake mogućnosti. Ne i jednakost jer jednakosti nema, nego jednake mogućnosti za sve bez diskriminacije“, istaknula je Domini. Pritom se inzistira na aktivnoj participaciji manjina u svim segmentima i na svim razinama života i djelovanja, a posebno se težište stavlja na obrazovanje, informiranje i odgovornost. „I jedni i drugi su odgovorni za osnovnu intenciju koju nudi Okvirna konvencija, a to je čuvanje raznolikosti i stvaranje društva u kojem neće biti statusno pitanje tko je većina ili manjina. Upravo će raznolikost u svjetlu očuvanja kulture, jezika i vlastitih uvjerenja stvarati svijet boljega – kako za one koji su numerički u većini, što uvijek ne znači da su u većini i u snazi izričaja ili kulturnih vrijednosti, i onih koji su brojčano manji, ali ne i manje vrijedni“, zaključila je mr. Mirjana Domini.

Ustav RH i manjine

Mr. sc. Mato Arlović je govorio općenito o ljudskim pravima s naglaskom na prava nacionalnih manjina. Naglasio je da se u svim kulturama i vjeroispovijestima, ovisno o prostoru i vremenu, razvijala ideja o ljudskim pravima s ciljem zaštite ljudskog dostojanstva. Ona su se osobito razvila nakon Drugog svjetskog rata, a na temeljima koji počivaju na aksiomima slobode, jednakosti, solidarnosti i zabrane diskriminacije čovjeka po čovjeku. To je najbolje definirano u članku 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima, koji kaže da se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ljudska prava su se razvijala u različitim kategorijama, kao politička, građanska, gosposarska, socijalna i kulturna, a u novije vrijeme imamo pravo na mir, ekološka prava, pravo na spolnu ravnopravnost, itd. „Ustav Republike Hrvatske je ta pitanja potpuno razradio u glavi 3, Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to u poglavlju Opća načela, u kojem se, prije svega, utvrđuje zabrana diskriminacije po bilo kom osnovu i jednakost pred zakonom“, naglasio je Arlović. U Općim odredbama, koje se odnose kao zajedničke odredbe, postoji poseban članak u kojem su zaštićena prava nacionalnih manjina. Prava pripadnika nacionalnih manjina polaze od ljudskih prava, ali isto tako postoji i diferentia specifica između načelnih općih ljudskih prava i posebnih prava koja pripadaju pripadnicima nacionalnih manjina i zajednica. Ona su, prije svega, rezultat posebne situacije u kojoj se pripadnici nacionalne manjine i zajednice mogu naći ili se nalaze. Arlović je rekao da se nitko ne može odreći ljudskih prava i sloboda jer su ona neotuđiva, nedjeljiva i pripadaju pojedincu, a mogu se prenositi samo kada se radi o ostvarivanju kolektivnih prava i sloboda.

Pod nacionalnom manjinom podrazumjeva se grupa stanovnika koja ne pripada narodu s kojim živi u zajedničkoj državi, već etnički čini sastavni dio drugog naroda u drugoj državi, a koncentrirana je u pojedinom naselju ili područjima u dovoljnom broju tako da se može koristiti priznatim posebnim pravima na upotrebu materinjeg jezika u javnom prometovanju i saobraćanju između sebe te na izražavanje svojih nacionalnih specifičnosti. Manjine na taj način ostvaruju uvjete za kulturnu i vjersku autonomiju i slobodu. Uzroci nastajanja nacionalnih manjina su različiti, a mogu biti geografske, povijesne, političke, ekonomske i socijalne prirode. Najpoznatiji uzroci vezani su uz seobe naroda, migracije, prisilna preseljavanja, miješanje stanovništva, nemogućnost uređenja pojedinih nacionalnih područja i raspade zajedničkih saveznih ili konfederalnih država.

U Hrvatskoj trenutno žive 22 nacionalne manjine, a u preambuli Ustava RH su pobrojane autohtone nacionalne manjine, tzv. starosjedioci na pojedinim područjima. „Ali nikada nisu bile isključene i druge nacionalne manjine. One nisu bile nabrojane, ali su sva prava koja su pripadala nabrojanim nacionalnim manjinama pripadala i drugima, jer uvijek je pisalo – i drugima. Dogodilo se 1997. godine, kod prve promjene Ustava, zbog okolnosti koje su uslijedile raspadom bivše savezne države i nastankom novih država, da su se stvorili uvjeti na osnovu kojih su tadašnji politički subjekti odlučili da se neke od manjina brišu. I onda i sada mislim da je to bilo pogrešno. Nešto što je zapisano u preambuli trebalo je ostati. Ako se stvorila nova situacija, trebalo ju je priznati. Ovdje se stvorila situacija brisanja Muslimana s velikim 'M', s jedne strane, i neuvrštavanja niti Bošnjaka niti Muslimana, s druge strane. Oni su otišli pod one druge. Isto tako je došao problem vezan za Slovence, koji su također brisani. I oni su ušli pod one druge. I naravno da su se mnogi pripadnici tih manjina osjetili povređenima u odnosu na takvu situaciju“, naglasio je Arlović. Rekao je da kod promjene Ustava 2001. godine tadašnja koalicijska Vlada RH, kao nositelj političkog programa, nije imala potrebnu dvotrećinsku većinu za ustavne promjene koje traže toliki broj glasova. Osvrnuo se i na konverziju Bošnjak/Musliman, „stalni politički stav da bi se zakonom trebalo urediti pitanje da se bošnjačka i muslimanska manjina prevedu u jednu“, pri čemu smatra da se radi o pogrešnom pristupu. „Povijesna je činjenica da je na osnovu nečega što je karakteristika vjerskog obilježja – muslimanstvo, na ovim prostorima pod muslimanstvom s velikim 'M' nastala nacionalna pripadnost. I da se u tom segmentu u ono vrijeme oformio konstitutivni narod u susjednoj državi. Raspadom savezne države dogodilo se da se ta ista činjenca rasformirala u dvije stvari. Jedno, što je formalno priznato kao bošnjaštvo i, s druge strane, nešto što građani osjećaju kao svoju tradicionalnu pripadnost vezano uz muslimanstvo, i kao vjeroispovijest i kao nacionalnu pripadnost. I ovdje je jedno pitanje koje je sasvim ozbiljno. S jedne strane ima Muslimana koji nisu po nacionalnoj odrednici Bošnjaci, a ima i Bošnjaka koji su Muslimani po nacionalnoj pripadnosti“, rekao je Arlović i naglasio da se postavlja pitanje kako stvoriti zajedničke interese i programe. Naime, ljudi koji imaju ista etnička, jezička, kulturna i vjerska obilježja trebaju prepoznati zajedničke interese kako bi se našli u zajedničkom položaju. „To je pitanje ozbiljnog političkog i kulturnog rada unutar obje zajednice. Bilo tko će propisati da se jedna ili druga manjina zakonom prevede u onu drugu, taj se dio jednostavno ne može donijeti jer bi to bilo suprotno i Ustavu Hrvatske i međunarodnim konvencijama koje je Hrvatska prihvatila, pristupila i ratificirala. Prema tome, u tom segmentu se treba raditi. Ono što je sada moguće je razmotriti kod izbornog zakonodavstava pitanje predstavljanja manjina, kako bi se u grupu gdje se biraju predstavnici Bošnjaci doda i nacionalna manjina Muslimani. Time bi zajednički mogli objediniti svoja politička stajališta i iskazati svoju volju da biraju svoje predstavnike“, istaknuo je Mato Arlović.

Bošnjačko pitanje

          Mirsad Srebreniković, član Mešihata i predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice u Zagrebu dva se puta nakon izlaganja predavača javio za riječ. Naglasio je da se praktično bez riječi i rasprave prešlo preko izbacivanja Bošnjaka kao autohtone nacionalne manjine iz preambule Ustava RH. Pritom je negirano pravo jednog naroda na ime koje hoće imati. „Izbacivanjem iz preambule Ustava priprema se određena klima i dezorijentacija kod pripadnika bošnjačke manjine u Republici Hrvatskoj. Nakon toga dolazi do popisa stanovništva gdje se ide još dalje te se ne ostavlja samo kategorija Bošnjak, nego i 'Musliman' s velikim M. Popis stanovništva je osnovna odrednica i polazište za određivanje brojnosti jedne manjine. Prema tome, govoriti sada da oni traže da se prepišu i da je to pojedinačno pravo, ne dolazi u obzir jer se popis stanovništva ne može zakonski mijenjati. Međutim, može se tumačiti“, rekao je Srebreniković. Definicija nacionalne manjine omogućava da se „Muslimani“ i Bošnjaci smatraju jednim narodom zbog zajedničkog etničkog, kulturnog i drugog određenja. Zbog trenutne situacije Bošnjacima i „Muslimanima“ uskraćeno je ostvarivanje prava na oko 200 lokalnih i drugih razina odlučivanja. „Kada govorimo o pravima 'Muslimana' s velikim M, onda se treba reći da su oni obespravljeni jer su izostavljeni iz svih popisa manjina, oni ne postoje kao manjina. Oni nisu manjina, oni su sada nešto 'ostali'. Znači, oni se trebaju pridodati nekoj manjini da bi ostvarili svoja prava“, zaključio je Srebreniković.

          Sulejman Tabaković, pravni stručnjak, dugododišnji zaposlenik pravnih službi u Hrvatskom saboru i saborski kandidat na prethodnim parlemantarim izborima je rekao da članak 2. Ustava BiH kaže da u Bosni i Hercegovini postoje tri naroda: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. „Ako su to temeljni narodi bosanske države, onda smatamo da smo na jedan umjetan način u preambuli izostavljeni. To je došlo zbog nesretnog rata u BiH, kada se mislilo da će država nestati i da ne treba biti takvog određenja. Ako nema 'Muslimana' u Bosni i Hercegovini, onda nema toga naroda i nacionalne manjina niti u Hrvatskoj. Prema definiciji nacionalne manjine, to moraju biti ljudi koji žive u drugoj državi, koji pripadaju određenom etnicitetu, a toga kontinuiteta ovdje nema. S obzirom na to, smatram da se u Hrvatskoj pogriješilo kod Zakona o popisu stanovništva i Zakona o biračkim spiskovima, koji baštine evidenciju iz policije. Tako se nigdje ne radi osim kod nas. Naše pravo je da tražimo ono što nam pripada. Ako u Bosni i Hercegovini postoji narod Bošnjaci, onda bi Republika Hrvatska morala priznati taj narod i dati nam to pravo“, naglasio je Tabaković. Podsjetio je da su na osnovu članka 5. Zakona o državljanstvu s početka 90-ih godina veliki broj Bošnjaka isključen iz prava na državljanstvo, čime im je izbrisano pravo na Domovnice, a samim time i na vlasništvo.

          Prof. Žarko Puhovski je replicirao dajući povijesno-zakonodavu genezu razvoja nacionalne odrednice bosanskih muslimana, pri čemu je istaknuo 1963. i 1993. godinu. „U naciji nema demokracije. Jednako je nametnuto ono '63. kao i '93. godine jer niste imali referendum gdje bi se pitalo sve ljude. To su bile političke odluke. Nema demokratskog opravdanja, već postoje dva izraza političke volje – jedan je jugoslavenski, a drugi bosansko-hercegovački. Nakon toga ostaje svakom građaninu i građanki da odluči za sebe. Svatko mora imati mogućnost određivanja. Ovo što se sada traži znači da se smanjuje mogućnost građanima da se opredjeljuju u popisu stanovništva ili u biračkom popisu“, rekao je Puhovski i dodao da nema nikakve dvojbe da će velika većina prihvatiti odredbu Bošnjaci. „Osobno poznajem nekoliko desetaka ljudi koji se izjašnjavaju kao Muslimani i odbijaju biti Bošnjaci. Ja ne vidim nikakav ljudski, politički, moralni i pravni argument da dođem nekom i kažem: 'Nemaš pravo biti Musliman, moraš biti Bošnjak.' Ja to naprosto ne shvaćam, ne shvaćam kako bi nekomu odredio identitet“, naglasio je Puhovski i dodao da bi takvo nešto bila povreda temeljnih ljudskih prava. Međutim, postoji i drugi aspekt problema. „Ako se to koristi iz političkih razloga zato da bi se miniralo postojanje i funkcioniranje jedne manjine, onda razgovaramo o nečemu drugome. Ali, za to treba pružiti dokaze“, rekao je Puhovski.

          Muftija Ševko ef. Omerbašić je naglasio da je tokom rata postojao veliki pritisak na Muslimane. Na zadnjem popisu stanovništva 2001. godine registrirano je preko 100 slučajeva gdje su popisivači jednostavno zanemarili nacionalnu odrednicu Bošnjak. „1993. godine za vrijeme rata na Svebošnjačkom kongresu u Sarajevu donesena je odluka da se pređe na bošnjaštvo. To je bila plebiscitarna odluka, dakle volja svih. I predstavnici Bošnjaka iz Hrvatske su bili na tom Kongresu. Mi ne tražimo da se prepisuju Muslimani u Bošnjake, neka oni idu u Hrvate, ali tražimo da se ukine 'kategorija veliko M'. Ona ne postoji u matičnoj državi, pa ne može postojati niti ovdje“, zaključio je Omerbašić.

Ismet Isaković